Vratila se Solex u punom sjaju! I to kakvom! Sa Jon Spencerom ostvarila je pun pogodak u svojoj ne bogatoj, ali veoma zanimljivoj diskografskoj karijeri.

Nizozemka Elisabeth Esselink iz Amsterdama iliti umjetnički znana kao Solex, malo je poznata našoj publici, ali oni s malo dubljim sjećanjem prisjetiti će se da je bila jednom od miljenica John Peela koji je nesmiljeno vrtio njezine pjesme i redovito promovirao albume u svojim sessionima koncem 90-ih i početkom 21. stoljeća. A jednom je održala i živi nastup sa kompletnim rock bandom koji je emitiran u sklopu njegovog programa, koliko se sjećam, negdje sredinom 1999. Njezini radovi su protežirali uvrnuti smisao elektronske plesne glazbe s obiljem neobičnih samplova, psihodelijom i pop formatima, te je kao takva bila iznimno osvježenje na onoj inteligentnijoj razini poput primjerice Aphex Twin.

Prije nego što je krenula u solističku avanturu, jedno kraće vrijeme je bila članicom indie grupe Sonetic Vet, a samo ime Solex uzela je po svojem omiljenom biciklu s motorom kojim se vozikala po Amsterdamu. Solex je inače jedan od najpoznatijih svjetskih proizvođača mopeda, motorcikla i bicikla s motorom iz Francuske. Svoje prve radove, singl "Solex All Licketysplit/ Solex West", zatim album "Solex vs. Hitmeister" (oba 1998), te "Pick Up" (1999), EP "Athens, Ohio" (2000) i treći album "Low Kick And Hard Bop" (2001, sve objavljeno za Matador Records) snimila je na prastarom 8-kanalnom magnetofonu, a interesantno je da je neke samplove kriomice snimala na nekim koncertima skrivena među publikom. Svoju diskografsku aktivnost naglo je prekinula nakon albuma "The Laughing Stock Of Indie Rock" (2004) i "In The Fishtank 13, with M.A.E." (2005), te se posvetila uglavnom povučenom životu daleko od medija povremeno radeći kao DJ. Jedino se pojavila na albumu "Proof Of Youth" The Go! Team 2007. i praktički punih 5 godina se malo šta znalo o njoj. Navodno se obožavati vozikati motornim čamcem po kanalima Nizozemske, te putujući po 12 pokrajina skuplja lokalne muzičare koji joj odsviraju neki improvizirani glazbeni komad kojeg snimi, te od toga svojim cut'n'paste sampliranim sistemom radi novi album koji bi trebao po njenim riječima biti audio-karta Nizozemske. Sa Jon Spencerom se upoznala preko nekadašnjeg zajedničkog izdavača Matador Records, koji ju je pozvao da mu bude DJ na koncertu u Amsterdamu. Jednom prilikom joj je predložio da bi volio napraviti kolaboracijski album s njome, pa se od same ideje s vremenom pokazalo da u tome 'ima nešto' više od same zafrkancije. Kako su materijali kružili putem interneta od Amerike do Amsterdama, shvatili su da bi se za zaokruženu cijelinu mogla u goste pozvati i Cristina Martinez, svima znana kao Spencerova družica iz Boss Hog, pa se na koncu od eksperimenta rodio čitav album u trajanju od 40 minuta. Objavljen je 1.III 2010., sadrži 15 plesnih kompozicija u različitim stilovima i unatoč relativno jednostavnom pop formatu, ne može se sakriti neobičan eksperimentalni egzibicionizam kojeg gaji Solex, a katkad i Spencer.

O tome tko je od njih dvoje dao veći doprinos zaista nije jednostavno zaključiti; prva pomisao bi bila, pa naravno - Spencer, no imajući u vidu Solexine dovitljive i kompleksne pjesme s prvih albuma, sve se čini da je kompozitorski proces tekao s podjednakim omjerom kreacija. Solex je osim svojim vrckavim vokalom razdragane tinejdžerke, prepoznatljiva po svim elektronskim sekvencama, klavijaturama, različitim samplovima (duhački instrumenti, zvonca bicikla, zvukovi automobila, fijuk vjetra...) i neobičnim tekstovima, dok je Spencer na sve njezine pop eksperimentalizacije vjerojatno dodao ritmove (živi bubnjevi) i ono što je garantirano 100% sigurno - vokale, gitare i basove. Cristina se u ovu cijelu priču sjajno uklopila, tako da je ponekad uistinu teško razlikovati njen vokal od Solex. U nekoliko pjesama gostuje im hip-hoper Mike Ladd ("R is for ring-a-ding", "Action"), tako da se pjesme odreda izmjenjuju po pjevačkim ulogama. Sam press materijal kaže sljedeće 'pokušajte zamisliti spoj funka, garaže i soula na relaciji Captain Beefhearta i tandema Ike & Tina Turner'. Jest, to je približno umješan opis ove veoma vesele i pomalo 'ćaknute' plesne glazbe gdje ne manjka niti psihodelije ("Don't hold back", "Dirty"), a niti eksperimenata ("Racer X", "Eat here" s neobičnim melodijama klavijatura, te surferska "Stop now") mada su svi oni ugodno zataškani jednostavnim i kratkim pop aranžmanima u formatu od otprilike 2 i pol minute. Svo ovo troje glazbenika se obilato zabavljalo, Spencer se dobrano naigrao gitarističkim kratkim improvizacijama, a tko zna kakve samo pretumbacije nisu doživljavali aranžmani jer su u nekim kompozicijama istovremeno satkani elementi bluesa, funka, soula, countryija i r'n'r-a.

Budući da je album kompletno sastavljen od plesnih brojeva, na prvu kartu nekako će najbolje sjesti početni dio albuma sa uvodnom pjesmom "Bon bon" koja odmah priziva u sjećanje mekši JSBX sa funk-blues ritmom i orkestralnim samplovima gudača, zatim spoken-word "Fire fire", psihodelična "Galaxy man" koja podsjeća na zvučni zid Phil Spectora i pravi starinski r'n'b "R is for ring-a-ding". Na neku čudnu foru "The uppercut" zamiriše na Talking Heads s albuma "Remain In Light", a "Dog hit" na Mobyijev "Honey". Drugi dio albuma je nešto lakših ritmova, no sve dublje i dublje uvlači u psihodeliju i eksperimente koji su povremeno ispresjecani čudnovatim r'n'b/ funk plesnjacima ("Aapie" i već spomenuta "Dirty").

Kako god, ova čudnovata kolaboracija ponovno je vratila u velikom stilu već pomalo zaboravljenu Solex, a o Spenceru ionako znamo dovoljno, tako da ove egzibicije od njega nisu nikakvo pretjerano čudo. U kombinaciji sa Cristinom Martinez satkana je jedna veoma vrckasta, lucidna, plesna i zabavna kolekcija fino oblikovanih pjesama u kojima se zaista ima šta za poslušati a da niti u jednom momentu ne poželite preskočiti poneki broj ili odustati od daljneg konzumiranja. Otkačeno!

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 13/12/2010