home > mjuzik > Spencer Get It Lit

kontakt | search |

JON SPENCER AND THE HITMAKERS: Spencer Get It Lit (Bronzerat Records, 2022)

Obznanivši definitivan kraj The Jon Spencer Blues Explosion 2022., mada se o tome već podosta dugo zborilo, gotovo čitavu deceniju još od svih onih Spencerovih projekata sa Solex i Christinom Martinez na odličnom, ali malo zamijećenom albumu "Amsterdam Throwdown King Street Showdown!" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=10044 (2010) i uspješnih Heavy Trash, koliko god bio ljubljen, štovan i obožavan, ostaje nekako mršav dojam da mu je prvi album "Spencer Sings The Hits!" (2018) relativno friškog benda The Hitmakers polovično djelo na kome se nije suptilno realizirala futuristička garažna šarža.
[  ]

Ne morate se složiti samnom. Svi smo svojevremeno voljeli JSBE, sve one bivše i sporadične bendove, frakcije i projekte možda manje jer se za neke saznalo tek kad su prestali funkcionirati, pa se od The HITmakersa s pravom očekivao pun pogodak. Međutim, sva ta silna šablonska moduliranja rocka i bluesa, patvorenog glumatanja ludila i ekstaze, odmjereno doziranog groovea, pa koketiranja s industrialom i pokušajima revitalizacije osvetničko-odmetničkog duha mister Spencera da vrati povjerenje u iskonsku suštinu r'n'r-a tajfunskih uragana, jednostavno su iscrpila izvorišta u očekivanu seansu razigranog blues momka koji bi najviše volio da je živio u 50-im i 60-im godinama 20. stoljeća.
[ Jon Spencer and the HITmakers ]

Jon Spencer and the HITmakers   © 2021

Njegova prilagodba s opozicijskim stavovima prema alternativnom rocku i grungeu je dala vrsne rezultate tijekom 90-ih, a kako se tijekom 21. stoljeća pokušavao suživjeti s bremenom post-moderne, naprosto se poput Paul McCartneya zagubio u pretjeranoj stilskoj dosljednosti bez generalnih skokova i remonta. Ne kažem da je njegova glazba na ovome drugom albumu dosadna ili neinventivna, no ispucan je arsenal već mnogo puta redefiniran u daleko boljim izdanjima JSBE bez obzira na vizualne štoseve Bob Barta sa čekićima lupajući po kojekakvim otpacima i Sam Coomesom na klavijaturama i elektronici. Ponekad je to ovdje šuplje sirovo bez pravog šusa, ponekad dezorijentirano naporno, koji puta i bezglavo silovano, čak i šašavo s iskrivljenim dijafragmama psihičkog vrtloga koji nakon odslušanog ne ostavlja nikakav poseban utisak, barem onaj nadomak 'wow' ili 'yeah'. U to je uključen i vrlo siromašan libreto brčkajući se oko trivijalno trezvenih tema što više odgovaraju tabloidima i prepucavanjima oko ne toliko bitnih stvari pokazujući da Spencer nema adekvatno poštelan kompas iz udobnosti svojeg kućnog ognjišta u New Yorku. Amerikancu je danas puno teže shvatiti svijet jer nije onaj iz urnebesno komercijalnih 80-ih i alternativnog procvata 90-ih, te oronulog kolapsa nakon 11. rujna 2001. kojeg su mnogi jako uspješno iskoristili.



Trinaest pjesama je čak i previše za ovakav album što na sreću nije predugačak, tek nešto više od pola sata polovične energije s ponešto eksperimentarija od uvodnog singla "Junk man" uronjenog u davni proto-punk, pa malo Beefheart poigravanja u "Death ray", zveckanja Bartovih hamera svako malo u korespodenciji bubnjeva M.Sorda i spoken-word poigravanja "The worst facts" o sebi kao ostarijelom rockeru svijesnom da se tako više ne svira, ali tu se stvarno ništa posebno ne dešava osim što prateća ekipa slijedi gazdin gitarski riff kome zaista manjka bas gitara. S vremena na vrijeme zamiriše na funk ("Primary baby", "Worm town", "Layabout trap"), pa i na daleko dovitljivije i hrabrije indie-rock bendove poput Liars ili Clinic, no to su sve naučene fore skoro pa istom mjerom kao što je Bregović koristio cake sveckih žvaka od Roxy Music, The Police, Peter Gabriela i još mnogo njih. Ovdje nije bitna ta Spencerova konfiguracija gotovo slijepljenih kolaža od svačega, pa i nezaobilaznog Elvisa u vokaliziranju (osobito u "My hit parade") pokušavajući biti zabavan, nego pjesme koje su samo malo bolji lo-fi demo uradci s rascjepkanim fragmentima dozivajući u inspirativnu pomoć čak The Pop Group i Pere UBU u "Strike 3", te 'mash potato' u zadnjom rokenrolčiću "Get up & do it" očekivajući revival prošlosti.

Fanovima je ovo svakako obavezno štivo, no najbolje Spencerovo vrijeme je ostalo u 90-im. Glupo je opravdanje da su dvije pandemijske godine odsustva s pozornica umrtvile njegov modus. Ovo jeste zabavno i donekle otkačeno, čak je i ponajbolja ponuda od pretposljednjeg JSBE albuma "Meat + Bone" (2012), ali od onda je prošlo 10 godina i svijet rocka apsolutno više nije isti.

Naslovi: 1.Junk man, 2.Get it right now, 3.Death ray, 4.The worst facts, 5.Primary baby, 6.Worm town, 7.Bruise, 8.Layabout trap, 9.Push comes to shove, 10.My hit parade, 11.Rotting money, 12.Strike 3, 13.Get up & do it

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 11/04/2022

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Zebra

ŠIZA: Zebra (2024)

| 27/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Jugoslavija 1941​-​1945

BRANDKOMMANDO: Jugoslavija 1941​-​1945 (2024)

| 27/03/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Disgraced Emanations From A Tranquil State

APPARITION: Disgraced Emanations From A Tranquil State (2024)

| 26/03/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Levitate

GHLOW: Levitate (2024)

| 25/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Time to Breathe

SM4LLPOX: Time to Breathe (2024)

| 24/03/2024 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*