Knjiga koja kasni s dolaskom u Hrvatsku kojih dvadesetak godina… mada mislim da joj je timing ipak donekle povoljniji nego li bi to bio slučaj da je osvanula u našim knjižarama i knjižnicama 1983. Ne mogu tvrditi da znam kakva je bila tadašnja socijalna atmosfera, ipak su mi bile tek dvije zime, ali sa pouzdanošću, činjenicama i dokazima mogu svjedočiti o gotovo primitivnoj zatvorenosti, konzervativnosti, samodopadnosti današnjeg društva u Hrvata. Upravo stoga mi se čini da je zakašnjelo izdanje knjige zapravo prednost ovog djela, koje bi prije dvadeset godina najvjerojatnije ostalo na stražnjim policama zaprašeno osudom čiste i netaknute intime prosječnog Hrvata.

Pijanistica je priča o Eriki Kohut, ženi u tridesetim godinama, koja živi u svijetu stvorenom od strane njene autoritativne majke. Majka je sama izrežirala život svoje kćeri, namijenivši joj budućnost velike pijanistice čvrsto gazeći preko želja Erike. No, Erika nije uspjela ispuniti očekivanja majke, ostala je usred čistog prosjeka, samo učiteljica klavira. Ona s visoka promatra svijet koji ne zna cijeniti glazbu, umjetnost, svijet koji svojim umazanim prstićima mrlja svetost i čistoću jednog Schuberta, Bacha… Živi kao marioneta majke koja ju psihički i fizički maltretira, ponekad se odupre, krene u borbu, da bi ponovno pala i priznala poraz. Njen je život izrežiran u minutu, sekundu, ali ipak uspijeva samo za sebe zadržati jedan nikome poznat dio, dio koji ne zna ni majka. Erika potajice posjećuje peep-show, odlazi u kina u kojima se prikazuju S/M pornografski filmovi, kad padne noć na Prateru, izvježbanim korakom pretvara se u voajera… U nju se zaljubljuje njen učenik, Klemmer, desetak godina mlađi od Erike, i tu počinje priča koja potpuno otkriva Erikinu unutrašnjost. Žena koja sukobljena sa vlastitom pasivnošću, popuštanjem, nezadovoljstvom, ograničenošću- kako materijalnom, tako i emocionalnom- odlazi iz jedne krajnosti u drugu. Pornografija, sadomazohizam, incestuozni odnos, psihički poremećaji, blaga doza feminizma - sve je to dio ove priče, koja je znakovito smještena u Beču, gradu kulture, civilizacije, uljudbe; gradu glazbe, nježnosti, savršenosti, finoće. Upravo takvoj percepciji grada E. Jelinek suprotstavlja prizore ubojstava, ljigavosti sa samog dna društva, malignih poremećaja. Teška priča začinjena virtuoznošću izvedbe bečkih klasika…potpuna kontradiktornost, zahvaljujući kojoj Erika još više dolazi do izražaja. Žena gorkog okusa koja prstima prebire po podlozi nebeskog plavetnila glazbe…

"…Vrijeme prolazi, a i mi u vremenu. Njih su dvije zatvorene pod staklenim zvonom, Erika u svojim finim krpicama i njena mama. Zvono se može podići samo ako ga netko na vrhu uhvati za staklenu kuglicu i podigne. Erika je poput kukca u jantaru, bezvremena, ne može joj se odrediti starost. Nema povijesti niti stvara povijest. Taj kukac već odavno ne može gmizati niti puzati. Erika je jednostavno zapečena u modliću beskonačnosti…"

žena dijete // 15/05/2003

PS: 28/05/2003 nam je došao mail od Izabele Bravić sa primjedbom vezanom uz gornji članak te njenim oštroumnim viđenjem knjige, pa demokratični i otvoreni svim komentarima (i naravno suradnji!), njen mail prenosimo u cijelosti.

"postovani,

studiram engleski i njemacki jezik i knjizevnost i prije mjesec dana sam procitala pijanisticu na njemackom (usput, bacila sam pogled na hrvatski prijevod i nakon pola minute shvatila da je ocajan) pa imam jednu primjedbu sto se tice clanka: erika nije desetak godina starija od klemmera, vec vise od toga - on ima sedamnaest, a ona je ''ende dreizig'', dakle cca trideset i osam. i mislim da je u review prilicno vazno ubaciti ''samoranjavanje''.
inace bih knjigu preporucila samo inteligentnim ljudima koji se zanimaju za
psihologiju, koji su dobri psiholozi i imaju dobar zeludac, kao i onima koji bi si neke stvari zeljeli bolje objasniti ili barem shvatiti da doticnih slucajeva ima mnogo i da su veoma moguci, a ne (kako mnoge kritike kazu) ''irealni''. knjigu ce ''cistom jedinicom'' ocijeniti vjerojatno samo oni koji nisu nikada upoznali (niti culi za) nekoga tko ima probleme slicne problemima u knjizi ili barem deset posto takvih problema i oni koji su zaboravili da knjiga ne mora nuzno biti ''ugodna za citanje'' da bi bila ''dobra knjiga''.
hvala.

izabela bravic, osijek"