U novom textu, ŽenaDijete reagira na Izabelinu reakciju, pročitala je par knjiga i pogledala jedan film…

Samo da naglasim neke detalje, te izbjegnem eventualne kritike i objede na moj način prezentacije teksta. Nisam stručnjak i nikad se nisam profesionalno bavila književnom (ili filmskom) kritikom, tako da su moji tekstovi izraz mog vlastitog doživljaja djela. Naravno da nastojim sačuvati objektivnost, ali je teško napraviti kritiku lišenu svake subjektivnosti. U Hrvatskoj još nisam imala priliku pročitati pravu profesionalnu kritiku od naših nazovi kritičara, te smatram da se meni amateru može dopustiti da kritiku iznosim na svoj način. Iznosim samo dio sadržaja, a koji dio i na koji način - to prepuštam vlastitom odabiru. Uvjerena sam da bi netko drugi pišući kritiku izdvojio neke druge motive, a ja pri tome želim ostaviti aktivnim i faktor iznenađenja. Za poštovanu gospođicu koja je stručnjak na području književnosti- hrvatski prijevod Pijanistice jest djelo Pijanistica prevedeno na hrvatski jezik i interpretirano hrvatskim jezikom. A o prevođenju znam jedno - ne svodi se na sustavno i doslovno prevođenje riječi, nego se radi o holističkom pristupu. Samoranjavanje jest bitno u toj priči, a to je upravo razlog što ga nisam posebno naglašavala. Ostavljam čitateljima da sami zaključe što je njima bitno i što po njima određuje Eriku kao ženu. A sad nastavak mog poigravanja kritikom.

Igram se kritičara!

U bilo koje vrijeme i iz bilo kakvog razloga rat je bezumlje, krajnja degradacija čovjeka. Živim u svijetu dobrostivih ljudi koji vole igrati šah. Sve je to jedna velika partija šaha. Od dana broj jedan do danas nismo se pomakli ni korak unaprijed. Liječimo bolesti, grabimo bogatstvo, otkrivamo planete, postajemo automatizirana i tehnizirana rasa, ali u jednom detalju se ne mijenjamo. Ne možemo zaustaviti smrt, ne želimo stvoriti mir. U nama je šut prvotnog nagona koji je jednom davno omogućavao opstanak, a danas garantira nestanak. Idemo kroz evoluciju, ali nikako da stignemo do involucije. Šminkamo nježne oči idejom o "slobodi od", a ne znamo što je "sloboda za". Pa ratujemo, igramo razne igrice, mi odrasli, odgovorni ljudi. Zapravo nismo ni svjesni tko smo uistinu. Mali klauni, lutkice na koncima. Divno je da su me naučili izvorima ratnog prava, svim konvencijama i deklaracijama, krasno da znam nabrojiti zabranjene vrste oružja. Možda su me teoretski upoznali sa mojom vlastitom smrću… Razlog ovakvog uvoda? Sasvim slučajno se poklopilo da sam pročitala nekoliko djela (direktno ili indirektno) ratne tematike, a očito da zaokružim cjelinu u glavi, pogledala sam i prikladan film. Postoji neka bolesna romantičnost u tom "ratu". Neizvjesnost, strah od boli, smrti, gubitka. Aleš Čar (Pseći tango), Anatole France (Bogovi žeđaju) i Simo Mraović (Konstantin Bogobojazni), svaki na svoj način, pokazali su neku od strana rata.

Čar je mladi slovenski pisac, pripadnik generacije koja je proživjela rat u Sloveniji i zadržala sliku tog sjećanja, za razliku od mlađih generacija koje žive od prepričanih događaja. Itekako je svjestan osjećaja ratne Ljubljane, možda upravo zato poprilično vividno ocrtava poslijeratnu Ljubljanu. Priča je vremenski smještena u kolovošku sparinu. Glavni antijunak tog doba je Viktor, mladi pisac. Ostavljen od djevojke vucara se kroz živote novih žena u svom životu. Lijeno kao pas usred ljetne žege čeka nešto da se pokrene u njegovom životu. Upleten je u svakakve obiteljske igre i igrice, a i sam dobiva opciju da djeluje i pokrene to nešto. U knjizi je gorka ironična nota o osvrtu na politički život mlade Slovenije. Žele se srušiti i zaboraviti stari junaci, vrijeme je za nove junake i novu interpretaciju povijesti. Zvuči poznato. Sasvim sigurno mogu toj priči promijeniti mjesto radnje bez da diram u njenu esenciju. I funkcionirat će prilično dobro i tu, u mom susjedstvu, u dobrostivom Zagrebu.

Priču o dobrostivom Zagrebu ispričao je na fantastičan način Simo Mraović, također pripadnik mlađe generacije hrvatskih pisaca. Radnja je smještena u ratnom Zagrebu, u vremenu kada su pripadnici manjinskih naroda žigosani kao državni neprijatelji. Konstantin je pisac, pripadnik manjinskog naroda. Vodi nas kroz svoj život, a priču o Zg-u začinjuje detaljima iz Amsterdama. Od kluba do kluba, kroz dim trave i slatki okus seksualnih fantazija (opet revolucija u Hrvata koji doduše još uvijek sramežljivo toleriraju otkrivanje mrakom obavijene intime) suočava nas sa vlastitim predrasudama i vlastitom ograničenošću.

Posljednji pisac u tom nizu je veliki Anatole France sa djelom Bogovi žeđaju. Krvava Francuska u Maratovo vrijeme oblikuje čovjeka prema svojim potrebama. Gamelin je mladi neuspješni slikar koji po prvi put u životu dobiva priliku biti netko, osjetiti moć. Kad kao sudac porotnik osjeti vlastitu snagu, pretvara se u krvnika koji šalje u smrt ne birajući i ne osjećajući. Bogovi žeđaju krvi, a on im ju spremno prinosi. Opčinjenost uzvišenim ciljem stvara krvnika, ne moć.

I moja posljednja preporuka - Tanovićeva Ničija zemlja. Film je na coveru najavljen kao ratna komedija, mada sam ja vidjela samo veliku tragiku. Do samog kraja očekivala sam happy end i ostala doslovce zabezeknuta radnjom. Još jedna priča o bezumlju rata, marginalnoj ulozi takozvanih mirotvoraca, koji nisu željeli prljati ruke borbom za malog čovjeka.

Pokušajte probati ovaj književno - filmski koktel. Uistinu me zanima kakav će biti okus u vašim ustima.

žena dijete // 24/10/2003