David Dalton je krenuo u potragu za pravim Bob Dylanom tako što je izabrao jednu linearnu putanju kroz Dylanove albume. Potraga za nekakvom konstantom, osobom koja se skriva iza svih tih persona i vanjskih promjena, nije tako magična i mistična kako se može činiti na prvi pogled. Sve što se zbivalo oko Boba Dylana - a na što je on imao jako veliki utjecaj - plod je dugačke glazbene karijere koja je dosegla vrhunac sredinom 60-ih kada je objavljen album 'Blonde on Blonde'. I taj ključni trenutak Dylanovog glazbenog izričaja i kreativnog uzleta je promijenio cijelu priču. Nakon toga albuma, Dylan je polako postajao promatrač i jedini izvođač u vjerčnoj metamorfozi te ideje o Bob Dylanu, te neuhvatljive sjene koja se u kreativnom smislu podredila stvaranju mita o mitu, koji su se kroz desetljeća aktivnog Dylanovog opstajanja na sceni pretvorili u nevjerojatne priče o ljudima, svim tim ljudima koje je Dylan nastojao stvoriti, uništiti i reciklirati u vihoru i prokletstvima strave. Pod budnim okom vjernih obožavatelja, koji su iz razno raznih razloga ostajali uz njega ili ga se odricali kod svakog guljenje kože koju je Dylan iznosio i odbacio kada je za to uvidio potrebu ili kada je osjetio da mora nešto promijeniti i udzrmati. Uz bogatu produkciju i izdavanje velikog broja albuma, Dylan se sve više okretao prema vanjštini, prema stvaranju još jednoga sloja: glazba više nije mogla biti tako važna i revolucionarna. Dylan je utjecao na brojne izvođače i umjetnike, ali je bio sve svjesniji da je prošlost ono što ga drži na površini i ono što ga održava u svijesti publike. Iz svojeg neiscrpnog vrela prošlosti, Dylan je vadio i njegovao ono što je pokupio putem, upijajući snagu i bezbrojne motive američkog sna, noćne more i nepregledne pozornice. Naginjući sve više prema improvizaciji i vrludanjima na pozornici, Dylan je doveo izvođenje uživo na jednu sasvim drugu razinu. Ne obazirući se pretjerano na želje publike, svoje pjesme - od kojih su mu mnoge dosadile i smetale u vječnom kretanju naprijed - je izvodio na takav pomaknuti način da se publika morala dobro namučiti da uopće shvati što sluša. I to je jedan dio njegovog genija, uronjenog u vražji ogrtač vječnog varalice i lutalice. Ono što on donosi na pozornicu je upravo sama bit onoga što želi pružiti. Dylan ne zanemaruje temelje svoje prošlosti koja ga je i dovela u panteon besmrtnih, ali u isto vrijeme ne dozvoljava da ga to sputava ili određuje. Vječna mijena je upravo ono što ga čini tako jednostavnim, sigurnim i određenim. Dalton svoju poziciju temeljitog istraživača ne podređuje svojim glazbenim preferencama, nastojeći u isto vrijeme pokazati i najbolje i najgore od Dylana (u glazbi i izvan nje), odbacujući bilo kakvu nepotrebnu mistifikaciju subjekta o kojem piše. I tu se stvara jedna upečatljiva i intrigantna knjiga koja izmiče svim zamkama biografskog žanra. Dalton ne traži pravog Bob Dylana sa svijećom u ruci, negdje u najtamnijim podrumima glazbene povijesti, jer je Bob Dyan dio svih svojih likova i opsjena. Njegov nastup nije skriven iza tih elaboriranih shema i konstrukcija, to je sve Bob Dylan. Bez svega toga ne bi bio tako zanimljiv i tako stalan. Bez obzira na konotacije onoga što se skriva ispod površine ili iza pozornice. Uvid u nešto više od toga bi bio nepotreban i intruzivan. U krajnjoj liniji i jako dosadan.

ocjena djela [1-10]: 8

robert tabula // 13/07/2013