Frontmen i gitarist daruvarske rock grupe Prežderani u svojoj zbirci poezije nonšalantno šeta klasičnim rock teritorijem. Od šanka kojekakvih birtija i prćvarnica, preko lijepih i manje lijepih žena koje su za njega redovito opasne i fatalne, preko neugodnih afera, ljubavnih preokupacija u različitim izdanjima, sve do osobnih razmišljanja o svemu i svačemu ne izostavljajući i veoma šarmantne humoreske.

Nekih, cirka 90-tak pjesama podijeljeno je u 4 poglavlja: "Bivše ljubavnice su se udale, prolaze gradom i dobro izgledaju", "Ovaj usrani grad", "Zagrebački golubovi" i "Rano subotnje jutro (Prežderani)". Već po samim nazivima se može zaključiti o kakvim tematskim jedinicama je riječ.

Njegove žene, djevojke i ljubavnice se redovito susreću 'na radnom mjestu' - u biriji, kafiću, poneke na ulici ili u parku. S njima je proživio brojne dogodovštine, često i dobre pijanke, poneka neugodna iskustva, frustracije, a ponekad je 'bilo lijepo imati ženu koju voliš'. On je prema prikazanome, kak' bi se to reklo, 'veliki jebač' koji je imao puno cura i priležnica, te, vrlo interesantno, ne pokazuje niti malo patetike i lamentacije za nekim nezaboravnim ili neprežaljenim ljubavima.

Drugo poglavlje "Ovaj usrani grad" od A do Ž je posvećen Daruvaru u kome živi i nema baš osobito mišljenje o njemu premda slovi za 'najljepši najmanji grad na svijetu' (niste znali?). Stiče se dojam da mu je strahovito dosadno 'gledati tu hrpu bezvrijednih ljudi još prokletijih od mene'. Uostalom, satirična "Daruvarčani" kaže: 'od mene se u ovome gradu očekuje da znam sve o novim tračevima ili da budem dio tih tračeva, a već davno sam vam rekao da me ne zanima ništa osim jeftinih birtija, poludjelih žena i gramofonskih ploča. I kad god režem nokte na nogama, sjetim se vas koji živite tu, stisnuti između tvrde rožnate ploče i mekane kože, skrivate se od sunca i zraka, od pogleda i dodira. I nikad vas se ne mogu riješiti'. Ha-ha-ha!

"Zagrebački golubovi" je najkraći dio s 11 pjesama koje evociraju Markove godine provedene na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu. To bi moglo biti vrijeme na prelazu dva stoljeća budući da spominje Lapidarij (hm, uopće se ne sijećam kad je točno zatvoren?) i Norah Jones, no kako god, dobro se zabavljao lutajući po kafićima i po gradu opažajući niz naoko nevažnih sitnica (Mažuranićevi zulufi, ha-ha-ha). Također je i tu bilo puno djevojaka oko njega, a i usamljenih noći i 'soba, tužnih i hladnih gdje još i dan danas kilometrima daleko bar mali dio mene živi'.

Zadnje poglavlje su manje-više dobro poznate pjesme njegovog benda Prežderani, a recenziju tog materijala sam još ranije objavio. Tu se Marko najviše otkačio opisujući totalno odvaljene do daske vlastite i tuđe pijanke, mnoštvo emotivnih uspomena na bivše ljubavnice ('jebanje, pušenje, lizanje, guženje, rat i mir, ljubav i bol, želja da budem netko drugi, nisu me spriječili da živim rokenrol'), no zbirku završava upravo naslovnom "Opet na kraju, opet na početku" punoj depresivne i turobne atmosfere života koji nalikuje još jednoj vezi koja se gasi.

Njegov stil je posve jednostavan i svima razumljiv, a bez obzira što je po struci intelektualac, niti najmanje se ne bahati elokventnošću, kompetentnošću i znanjem, već sabire esenciju prilično sumanutih dogodovština kakve svi mi najradije želimo zataškati, prikriti, a često zaboraviti i za sebe same. Stoga je ova zbirka poezije osim duhovitih referenci u određenoj mjeri autobiografska, što će reći iskrena, a vjerojatno bi mnogi i mnoge bile presretne da se 'ne pronađu' u tim stihovima. On ima jednu posesivnu dozu kritike (i samokritike) koju gomila u sebi eruptirajući za šankom, te sabire sva ta iskustva u ove pjesme koje se slobodno mogu nazvati šanksone.

horvi // 21/04/2013