Teškom mukom, uz pomalo trulu atmosferu u Aquariusu (neidentificirana stišana glazba uz žamor ljudi koji čuvaju svaki svoje mjesto negdje uz stage), jedva sam dočekala 00:01, da bude prikladno u svakom pogledu, i da čujem taj famozni razvikani band koji žari i pali svojim brojnim hitovima. Veličanstven ulet četvorke okončao je moje nestrpljenje zadnjih par sati i uz naslovnu pjesmu ''In This Light and on This Evening'' istoimenog zadnjeg albuma toliko me iznenadio kvalitetom na prvu da sam priznajem ostala malo zatečena. Tom Smith zvuči kao na studijskim snimakama, lagane mračne note klavijatura od kojih trnci prolaze tijelom, a melodioznost gitare Chris Urbanowitza mami osmjehe. U pokušajima da se u photo pitu skoncentriram na koju dobru fotku, znala sam zastati i slušati, dok mi ne bi prošlo glavom, već je kraj druge pjesme, ženo fotkaj! (jer ipak trebala bih biti sretna što sam imala šansu pofotkati i prve tri pjesme) Mala zamjerka ton majstoru ili jednostavno opremi koja nije prikladna prostoru, pa sam imala dojam da na svaki ton basa mi se vrti u glavi i trese svaka žilica u tijelu. Ali zato je Tom rasturio svaku, ali i najmanju voklanu dionicu i perfektno odradio ovaj zagrebački nastup, uz ''huala'' (koje je ipak zvučalo hrvatskije od onog Nick Cavea) na svaku reakciju publike. I zaista, publika je bila odlična. Bar su prvih 50 redova zauzimali fanovi, mahom ženskog roda, mahom mlađih generacija gdje je bilo nemoguće za održati se nogama na zemlji i udahnuti koji atom zraka, pa sam se mic po mic povukla u krajnje redove. To nikako nije značilo mirniju atmosferu, ali bar sam imala koji centimentar za hopsanje i mahanje glavom, a i zvuk je bio čišći, jasno uz nešto lošiju sliku. Ne znam što bi prije istaknula, odlične pjesme, za koje sam mislila da neću imati šansu slušati ih uživo ili paklenu atmosferu u onom nedoličnom prostoru koja je dizala adrenalin do nebesa. Nakon što sam čula ''Eat Raw Meat=Blood Drool'', ''Blood' i ''Munich'', moje je srce bilo na mjestu, a sve ostalo bilo je kao šlag na čokoladnu tortu naravno sa trešnjom na vrhu. Nakon izvrsne svirke, premda već u ranojutarnjim satima, od sat i pol, zgodni četvorac vratio se na bis i počastio nas baladom iz Twilight sage, ''No Sound but the Wind'', uz prolom uzdaha prednjih redova. No, meni je bilo draže čuti ''Bricks and Mortar'' i ''Fingers in the Factories''. Nakon stotinu ''huala'' i još jedan pokušaj da se povuku publika ih je prekinula gromogolasnim dugim pljeskom i urlicima, a kako se ipak radi o simpatičnim dečkima koji vole svoju publiku, za sami kraj su nam odsvirali fenomenalnu plesnu ''Papillon''. Moram nekako skrušeno priznati da unatoč odličnom koncertu, tek me je bis razniježio, odveo daleko i naježio svaku dlaku. Uz komentar da ovo nije klupski band, već definitivno za open air, još manje za prostor kakav nudi Aquarius, ipak sa zadovoljnim smješkom sam putovala do kuće pjevušeći si u bradu. Editors su pokazali zašto su u rangu Interpola i Franz Ferdinanda i što to zapravo prodaje njihove albume u brojkama koje prelaze milijun, a to je naravno kvaliteta. Neki zlobnici mogu ovo nazivati komercijalom, neki popom, ali nitko im ne može uskratiti činjenicu da odlično rade svoj posao. Još jednom naglašavajući, ako će nas ponovno počastiti svojim dolaskom u Hrvatsku, da će to biti definitvno na nekom open air festivalu, koji će svakome ponuditi bar njegovih pol metra hopsa prostora.

ulysea // 20/04/2010

> vidi sve fotke // see all photos