Moram priznati da sam osjećao malu tremu dok sam jurio prema Tvornici na koncert bivšeg davitelja Hugha Cornwella. Bojao sam se da će nas jedan od mojih omiljenih glazbenika (pri tome prvenstveno mislim na razdoblja Stranglersa) ubiti sa svojom post-stranglers fazom te da ako i izvede stvari svojeg matičnoga benda to zvučati mlako i odsvirano preko one stvari. Nije da takve scenarije od brojnih drugih glazbenika nismo doživjeli.

U Tvornicu sam uletio taman kada su svirali "No more heroes" i sve sumnje oko koncerta odrađenog samo da se koncert odradi su istoga trenutka pale u vodu. Zapravo bilo je dovoljno pogledati na stage. Samo gitara, bas i bubanj. Hugh iako već u poodmaklim godinama nije niti malo izgubio na karizmi i žestini, obučen sav u crno jasno je dozivao neke davno prošle godine pa i sam je rekao u jednoj od pauza između pjesama "Uspomene su lijepe, zar ne?".

Caroline Campbell na basu i Chris Bell na bubnjevima tvore odličnu ritam sekciju dok Hughu ostavljaju manevarski prostor za njegove egzibicije na crnom telecasteru.

Pjesme su tokom koncerta balansirale od novijih sa posljednjeg (hvaljenog) albuma "Hooverdam" koje su se u ovoj koncertnoj verziji pokazale i više nego zadovoljavajućim , do starih hitova matične mu grupe. Tako smo dobili Duchess, već spomenutu "No more heroes", "Nice 'n' sleazy, zanimljivu ogoljenu verziju "Golden brown", "Always the sun" te "Walk on by" kojom je završen prvi dio koncerta. Do kraja koncerta odsvirane su još i "Hanging around" i "Peaches" presječene novim stvarima "Rain on the river" i "Going to the city".

Ovaj trojac je otprašio iskonski punk-rock u njegovom najprljavijem izdanju da bi nam nakon sat i pol veselo pozdravili i obećali ponovni susret. Držimo ih riječ.

Okrećući se natrag tokom koncerta svakako je bilo zanimljivo gledati nasmiješena i sretna lica ljudi od nekih trideset i četrdeset godina, koji su odrasli na Stranglersima pa i vjerojatno bili 1978. godine na njima u Zagrebu, kako sada zadovoljno cupkaju na mjestu i gledaju svoga heroja iz mladosti kako se nije promijenio ni najmanje. Ne moram niti napominjati da su oni i činili 90% publike u Tvornici.

To me nagnalo na misao koja je kasnije s ekipom povukla žestoku raspravu, naime pitam se da li ćemo mi kad budemo imali tridesetak ili četrdesetak godina moći otići na koncert benda koji je našoj generaciji stvarno nešto značio i reći jebote kako je nam bilo dobro?!

vedran ž. // 16/03/2010