Kad se stari majstori uhvate inteligentnog punka, to sve frca od miline! Ovaj puta bez Paul Robertsa.

Prilično zaboravljeni 'meninblack', preteče darkera i gothica, godinama su bauljali objavljujući blijede i ne osobito uvjerljive albume otkako ih je 1990. napustio frontmen i gitarist Hugh Cornwell. Punih 16 godina njegovu poziciju za mikrofonom je držao Paul Roberts, gitaru je svirao John Ellis, no bendu kao kvintetu nikako nije polazilo za rukom vratiti stari sjaj i nekadašnje neizmjerno poštovanje kritike i publike. Ne treba biti pretjerano subjektivan, podsjetimo se samo kako je neslavno propao njihov nastup u Hrvatskoj sredinom 90-ih kada, navodno, nije prodana niti jedna karta... A 1979. su imali pun Dom sportova u vrijeme kada u bivšoj državi praktički nije mogao 'prismrditi' niti jedan inozemni punk bend, ali oni su to uspjeli. Kapa im do poda.

Sa Robertsom su objavili 6 studijskih i čak 11 živih albuma, no malo tko pamti ijednu pjesmu iz tog perioda. Kako su The Stranglers bili otpočetka karijere vrstan singl bend koji je redovito isporučivao hitove, ponekad i po 3 komada sa albuma, sa Robertsom im je jedino uspjelo da se kratkotrajno dokopaju medijskog etera sa "Big time coming" 2004. (UK no.31), hitićem koji se ponekad još uvijek zna zavrtjeti na našim radio postajama. Zaključno sa posljednjim studijskim albumom "Suite XVI" (2006, UK no.89), Roberts je napustio postavu i posvetio se solo karijeri i svojim projektima Faith Band i Soulsec, dok su The Stranglers nastavili bez njega kao stari, klasični punk-rock četverac sa Baz Warneom na gitari i vodećem vokalu (u postavu je došao 2000. zamjenivši Ellisa).

Ovaj njihov 17. studijski album sa zastrašujućim omotom u dvije varijante - na jednoj su četiri omče na gelenderu ljuljačke dječjeg igrališta u koje zuri djevojčica, a na drugoj je stravičan prizor - sva četvorica 'davitelja u crnom' se klatare obješeni pored iste klinke, jasno daje do znanja kako su 'poginuli' za ovo djelo. Prijedlog za omot godine. Strašno. U principu, sve je tu po starom; stari slovni logotip benda koji se ne mijenja 35 godina, stari i na svu sreću, onaj jako dobar zvuk, nadrkane, živčane i bijesne pjesme, a ako ste propustili opus sa Robertsom, ništa niste izgubili. Bend se vratio u one najbolje dane s konca 70-ih i isporučio ponajbolji album kakvog, brat-bratu, nije snimio još od "The Raven" iz 1979. (UK no.4). Jest da im je snažan punkerski šus kroz ova 3 desetljeća znatno omlohavio, ali, Bože moj, svirati u 60-toj s voljom i energijom dvadestogodišnjaka nije nimalo više lako. Usput, bubnjar Jet Black (Brian John Duffy) je već prevalio i 70-tu! Znači, punk još uvijek živi i to u svojem najoriginalnijem obliku. Znam, neki balavci će reći kakav je ovo punk, jebo te The Doors klavijature i 'pop' pjesme koje nemaju drski hardcore naboj, ali čekaj malac, oni nikad nisu bili klasični troakordni punk bend poput Buzzcocks ili Sex Pistols...

Objašnjavati lijepu sliku The Stranglers se može recimo iz aspekta 1977. godine i njihovog epohalnog prvijenca "Rattus Norvegicus" (UK no.4) za kojeg je odmah svim kritičarima bilo jasno da ga više nikada neće moći nadmašiti. "No More Heroes" objavljen iste godine (UK no.2), te "Black And White" (1978, UK no.2) i "The Raven" (1979, UK no.4) su bili vrhunac i sva je sreća da je bend bio iznimno kreativan jer sve što je poslije toga došlo više nije imalo taj prgavi i buntovno-živčani zvučni naboj. Svoj fokus doživjeli su 18.VIII 1979. kada su pred 80.000 ljudi na Wembleyu bili predgrupa The Who. Vremena su se mijenjala i oni su neminovno podlegli zakonima tržišta, uglavnom vrlo dobro balansirajući sa trendovima 80-ih, posebice sa new-romanticsom, electro/synth-popom i gothicom kojega su, sasvim nesvjesno kreirali bez ikakve šminkerske 'koža-lanci-sjenilo' furke zanemarimo li kraći izlet u horror-vamp image na omotu "Meninblack". Danas se to niti jedan punk bend ne bi usudio napraviti. Vremena su skroz drukčija. Nema trendova, nema mode koja se mijenja iz mjeseca u mjesec, treba proći cijela decenija da se nešto u rocku izmjeni. Oni su prošli kroz mnogo razvojnih faza, lutali su i po popu, ali su uvijek bili opako mračni komentatori onoga što se oko njih dešava, uglavnom sofisticirajući stvari do enigmatičnosti. Podsjetite se samo velikih pop hitova "Skin deep" (1984, UK no.15) ili "No mercy" (1984, UK no.37). O čemu su te pjesme govorile?

E, pa The Stranglers nisu bili lijeni i podarili su pravi sofisticirani i inteligentni punk/post-punk album koji se sa nesmiljenim zadovoljstvom može slušati od prve do zadnje minute. Dok Jean-Jacques Burnell brunda melodično sa svojim distorziranim basom, Dave Greenfield šara sa klavijaturama u psycho-punk/jazz maniru, a stari Jet održava konstantni tempo melodija, ma sve je okey!!! Bezbroj puta sam si postavljao pitanje kako bi 'indie' izgledao da je "Love will tears us apart" bila njihova stvar, jer su jedno kraće vrijeme bili vrlo slični legendarnom društvu iz Manchestera... Možda bi ovi današnji gnjecavi brit-pop/indie bendići kojima su uzori Coldplay bili rockerskiji i možda se ne bi pretvorili u razmažene urbane proljevčiće bez ikakvog zvučnog i vizualnog imagea od kojih mi se, po 'meninblackovskom' riječniku, bljuje, odnosno 'I was toiler on the sea' (bio sam šljaker na moru). I zaradio sam pare da se mogu šepuriti pred društvom u svojem selu-velegradu.

Na samom početku albuma dočekuje fini, pomalo funkirani instrumental "Another Camden afternoon" u kome odmah Burnell šiba svoje prostorno moćne melodične basove u interakciji s atmosferičnim gitarama i 'nijemim' vokalima uz umjeren tempo i one prepoznatljive Greenfieldove jazzy klavijature koje su uvijek asocirale na Ray Manzareka (naravno, The Doors). A onda slijedi odlična kolekcija od 4 post-punkom nabijene stvarčine: lucidno-šizoidna "Freedom is insane" (gdje ćeš bolji naziv!), nešto mekša naslovna "Giants", ali puna frustrirajuće lirike, zatim vraški melodična i najenergičnija "Lowlands", te "Boom boom" koja svojim humpa-cumpa ritmom i skladnim harmama klavijatura nadebelo podsjete na križanac The Kinks, The Doors i The Beatles. A padajući tonalitet kompozicije opet može asocirati na neke stare Madness uspješnice koje nisu bile povezane sa ska tempovima.

U drugom dijelu albuma još se nailazi na sjajan predložak za singl "Time was once on my side", ali Burnell je izjavio da oni izgleda više uopće neće skidati singlove s albuma jer to više nema nikakvog smisla kad ih nitko neće vrtjeti na radiju. Pjesma je otpjevana s distorziranim vokalom u kombinaciji sa strahovito melodičnim 'clean' arijama i jednostavno diže na noge sve one stare punkere i novovalce koji, poput mene, znaju lamentirati kako su to bila 'najbolja vremena'. No, interesantno, žestoki riffovi ovaj puta su pojačani blues-rockom. Tekst je moćno kontradiktoran i provokativan, inteligentan, taman kao da je iskopan iz one velebne arhive vremena epohalnog debija. Huh!

Tu je i završna "15 steps" u vrlo brzom country-punk tempu sa raširenom i razgranatom melodijom, te zastrašujućim tekstom o pobiješnjelom samotnjaku koji živi u kućici na brdu i nešto opako počini sa svojom čakijom. Od ovoga se smrznu i sami bogovi mrakova Nick Cave i Peter Murphy!

Ima naravno i lakših komada - "My fickle resolve" je čarobna 'soundtrack' acid-jazz tema kakve recimo rade Barry Adamson i Nick Cave (eto, opet ga spominjem) sa radom bubnjarskih metlica, te se, dakako, dotiču vrlo mračnih i nekomformističkih opservacija koje su miljama daleko od onog otrcanog megahita "Golden brown" (1981, UK no.2, USA no.10) po kome ih pamti cijeli svijet. Tu može da se uvrsti i "Mercury rising" sa prizvukom new-romanticsa i post-punka koji je išao u onu diskoidniju stranu funka poput recimo trećeg ili četvrtog albuma Japan, ili nekih pjesama proto-punkera New York Dolls, pa čak i naše Boe sa drugog albuma "Ritam strasti". Posebno je interesantna laganica "Adios (tango)" u ritmu valcera sa metal riffovima otpjevana na španjolskom (Burnell je, ako niste znali poliglot), a kad sam čuo ovu izuzetno emotivnu himničnu pjesmu, odmah sam se sjetio onog užasno lošeg koncerta španjolskog O Paradis u Zagrebu (http://terapija.net/koncert.asp?ID=7034) koji je očito htio napraviti nešto slično, samo to mu nije uspjelo.

Neki kritički zavidnici su dobrano ispljuvali ovaj album smatrajući da je The Stranglersima odavno mjesto u ropotarnici, da im je zvuk plitak, starinski, a pjevanje neuvjerljivo. Gluposti. Kad se samo pogleda šta su radili s Robertsom, pa i na 3-4 posljednja albuma sa Cornwellom u 80-im kada su se kompresirali u pop i 'drijemež' elektroniku, "Giants" je album kakvog su tada samo mogli sanjati. S druge strane, neki kritičari su im dali iznimno visoke ocjene (pale su čak i desetke), a kada djelo izazove posve različite reakcije, onda se nešto uistinu i ostvarilo što ima svoju težinu, kvalitetu i sadržaj. Bez obzira voljeli vi to ili ne.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 25/03/2012