Akteri prve večeri trećeg ZG Etno Festa bili su mješoviti vokalno instrumentalni ansambl VUGE iz Zagreba i simpatični komorni world-music BRATKO BIBIČ & THE MADLEYS iz Slovenije.

Treći zagrebački etno festival počeo je vrlo skromno što se tiče posjete. Tek nekih pedesetak posjetitelja svjedočilo je jednom od prvih nastupa zagrebačkog okteta VUGE kojeg čini 6 djevojaka (tri solo vokala, violina, kontra i cimbule), te momak na berdi i za ovu priliku gost na tarabuci. Predstavili su se kao ansambl koji je prije svega zabavan i izvodi stare tradicionalne skladbe sjeverne Hrvatske (Zagorje, Međimurje, Podravina), Bugarske i Makedonije s vidljivim otklonom. On nije toliko uočljiv u vokalnom izrazu koji se temelji uglavnom na uobičajenim linijama kojima barataju hrvatski vokalni folklorni ansambli jer su svi mahom članovi takvih družina, već u glazbenoj izvedbi u kojoj ima zaista svega. Od kabaretske atmosferičnosti, do pop formata i izleta u jazz improvizacije koje se najbolje uočavaju u svirci violine i cimbula. Njihov otklon od tradicionalnog folka je negdje otprilike blizak kao u slučaju Cinkuša ili Afion koji su od autohtonih izvornika uspjeli iskristalizirati svoj prepoznatljiv i unikatan stilski obrazac. Vuge je sastav koji je na najboljem putu ka svojem specifičnom etno stilu, te se po njihovim sposobnostima koje su prezentirali na ovome nastupu od njih može očekivati jedan novi duh stare tradicije u posve svježem formatu. Fino pjevaju, pomalo plešu i jako dobro sviraju, a s tradicionalnim crtama jedino ih veže tipičan vizualni image umjetničkih ansambala poput Lada. Za kraj su izveli staru podravsku svatovsku polku iz Podravine koju je proslavila verzija Blaž Lengera i još je dan danas špica programa radio Đurđevca.

BRATKO BIBIČ & THE MADLEYS, gosti iz Slovenije su bili velika enigma budući da je Bibič nekad davno bio osnivač ljubljanske rock grupe Begnagrad, a kasnije se otisnuo u inozemstvo sa međunarodnim sastavom Nimal. No, od sredine '90-tih se okrenuo posve novom izrazu svirajući harmoniku u sastavu The Madleys koji varira od trija do seksteta, a za ovu priliku nastupili su kao kvartet (violina, trombon, saksofon i harmonika). Ono što su izveli u nekih sat vremena jest moderna klasična komorna glazba s elementima folklornih motiva. Skladbe su im prilično kratke, uglavnom suite s 2-3 međusobno povezana dijela, no ono što impresionira jesu zahtjevni aranžmani i virtuoznost njihove izvedbe (svi osim Babiča na harmonici sviraju po notama). Kroz jednu kompoziciju prepletu mnoštvo ritmova i različitih tempova, melodije koje u principu nose najveći dio aranžmana često nadograđuju virtuoznim solo bravurama momka na alt i tenor saksofonu (zasvirao je u nekoliko navrata i flautu, a i zafućkao je neke melodije), a što se tiče prijelaza iz jednog tempa u drugi, tu su zaista nevjerojatni jer su vještom tehnikom u sekundi uspjeli spojiti dva posve različita takta u homogenu zvučnu komponentu. Na ovome njihovom nastupu se zaista imalo što čuti - od Bibičeve tehnike kojom barata na harmonici ( o kojoj bi se moralo ispisati nekoliko stranica da se dočara barem dio njegove vještine ), do same virtuoznosti svakog od članova kvarteta i Bibičevih poprilično zbunjenih najava koje su najmanje bitne, ali su zato izmamile smijeh u gledalištu. Što se tiče folklornih korijena oni su prisutni u samim temama kroz imaginarne i bajkovite melodije, kojima treba pristupati vrlo sabrano i smireno za individualno slušanje. Kao posljednju skladbu Bibič je izveo vokalni solo uz pratnju snimljene matrice sastava otpjevavši temu "Slovenac sam, no ne marim za to" (slobodan prijevod na hrv.), a nakon nastupa gledalište je čitav kvartet pozdravilo kao prave zvijezde koje će tek od sad početi skupljati rejting poene kod zagrebačke publike.

horvi // 18/09/2008