Zadnjeg dana siječnja Trstu se dogodila omanja invazija Hrvata. Razlog - koncert Heavy Trash i The Sadies. Koji mjesec ranije meni se skoro dogodio omanji srčani napad kad sam vidjela da će mi Jon Spencer i Matt Verta-Ray svirati tako reći u kvartu. Tajna veza, rekao bi poremećeni die hard fanovski um poput mojeg, ali to je već priča za neku drugu vrstu terapije… Do trenutka kad smo došli pred Tetar Miela nismo imali pojma hoće li tamo uopće biti ikoga, jer po Trstu nije bilo apsolutno nikakvih plakata, koga god sam pitala od lokalnog stanovništa jel ide na koncert, nitko nije imao pojma da koncerta uopće ima, na Last.fm-u se 98% prijavljenih poznavalo, a tjedan dana prije koncerta su mi na pitanje jel ima pretprodaje odgovorili da još ne znaju ni koliko će biti karta. Svaka čast. Ali eto, nije Italija Hrvatska. Oni očito imaju neku samozatajnu promociju, jer pred Teatrom se skupio popriličan broj ljudi, Hrvata, Talijana i Slovenaca, koji su pijuckali vino od 6 eura za 2 deci i pušili, jer unutra se to naravno nesmije. Sve je jako kasnilo, pa su se The Sadies pojavili tek oko 22.30h. Priličan broj ljudi je iz Hrvatske došao baš zbog njih, jer The Sadies su otkazali svoj najavljeni koncert u Zagrebu. Vjerujem da su obožavatelji zato bili malo razočarani što su The Sadies svirali samo 40-ak minuta, ali taj kratki set je zato bio odličan. Nije baš da sam neka obožavateljica The Sadies jer nekako ne mogu baš prožvakati onaj njihov country prizvuk, ali svejedno sam uživala u njihovom nastupu. Jedino me malo ometalo kad su nakon prilično garaž/surf stvari presjekli sa takvim barn dance poskočicama da mi je sve bilo neugodno što nemam kaubojski šešir i mamuze. Na takvim pjesmama smo kratili vrijeme pogađajući na kojeg glumca nam liči tko iz benda, pa je bubnjar ispao Adrien Brody, basist mršaviji Hurley iz Losta, a bome se sad više ne mogu sjetiti na koga su nas braća Good podsjećala. Najbolji dio The Sadies nastupa sam naravno propustila zbog odlaska na wc, a to je bio trenutak kad su braća Good međusobno svirala jedan drugome gitaru. Kažu da je bilo nevjerojatno. Eh, šta sad mogu. Nakon odlaska The Sadies sa pozornice kolegica t.b. i ja smo se progurale u prvi red i pokušavale skužiti gdje nam je najbolje da se stanemo, jer sam ja naravno morala stajati točno ispred Jona Spencera. Šuma mikrofona nam baš nije puno pomogla, tako da smo stale na sredinu pa kud puklo da puklo. Prvo je izašao Matt Verta-Ray, a za njim je stigao i Jon Spencer i zauzeo poziciju točno ispred nas. Hehe! Publika je prilično živnula kad su se Heavy Trash pojavili na pozornici sa The Sadies kao back up bendom. Mene je zabavljala činenica da ih gledam treći put (tehnički četvrti, al ajde), u trećoj državi s trećim back up bendom. Malo me bilo strah da će Travis Good na svakoj stvari opaliti po violini kako već to zna, ali sva sreća nije. Jon i Matt su bili srihtani kao i uvijek, u odijelima i košuljicama. Krasno su izgledali. Koncert su počeli sa ''Justine Alright'' i znoj i slina su ubrzo prštali na sve strane. Jon Spencer je u jednom intervjuu rekao da je njegova zamisao savršene sreća odsvirati odličan koncert. Dok ga gledate na pozornici jasno vam je da uživa u svakom trenutko toga što radi, da nema 'odrađivanja' koncerta, sviranja preko volje i općenito zamora time čime se bavi. Od početka do kraja je davao sve od sebe, bacao se na koljena, skakao po pozornici i bio na rubu silaska u publiku s kojom je cijelo vrijeme komunicirao. Heavy Trash su prošle godine izdali odličan album ''Going Way Out With Heavy Trash'' tako da je skoro polovica setliste bila s njega, a ostatak je bio miks pjesama s prvog albuma ''Heavy Trash'' i obrada 'klasika'. Tako da se i Matt prihvatio mikrofona i otpjevao ''I'll Change My Style'' Georgea Thorogooda, što mi je uvijek zakon vidjeti i čuti jer to radi toliko različito od Jona Spencera. Njih dvojica su na pozornici stvarno kao iz američkih filmova iz 50-ih - Matt je onaj fini i pristojni dečko kojeg volite ko prijatelja, ali vam inače baš nije uzbudljiv, no vaša mama ga naprosto obožava. A Jon je probisvijet na motoru u kožnoj jakni od kojeg se vašoj majci diže kosa na glavi i najradije bi vas zaključala u špajzu do kraja života, a vi se noću zbog njega išunjavate kroz prozor i obožavate tlo po kojem hoda, a njega boli dupe i jako je kul. Nešto kao ''The Loveless''. Kažem, takav dojam ostavljaju na pozornici. Mislim da ih u svakodnevnom životu svaka majka želi za zeta. Iznimno fini ljudi. Obrada kojom me Jon pokosio je bila ''I Don't Mind'' Jamesa Browna. Svaki put kad je rekao ono ''You gonna miss me'' mislila sam da ću past u nesvijest od divote. A kao da mi to nije dovoljno pomutilo sva osjetila, nakon toga je uslijedila ''Take My Hand'' koja je trans za sebe, a Jon nam je opet ispričao priču o svom vjenčanju s Cristinom Martinez kada mu je ujak (čini mi se) dao svežanj novčanica i rekao 'bježi sine dok još možeš', ali Jon nije htio jer on voli svoju ženu svim svojim bićem. Ma mislim…savršenstvo kakvog nema! Nakon ovoga je slijedio 'baby blok' u kojem su jedna za drugom odsvirali ''Crazy Pritty Baby'', ''Kissy Baby'' i ''Yeah Baby'' u kojoj je Jon po običaju predstavljao bend, ali mu je crko mikrofon, pa mu to baš nije uspjelo kak spada. Naravno vratili su se na bis gdje se dogodila stvar na koju su me upozorili ljudi koji su ih gledali tjedan dana ranije u Londonu. Heavy Trash su počeli svirati ''Shirt Jac''! E pa sva sreća da su me upozorili jer me i ovako udario totalni šok. Da ne bi bilo zabune, obožavam Heavy Trash, ali Blues Explosion su Blues Explosion. Na žalost, taj ''Shirt Jac'' koliko god kratko inače trajao, sada je trajao još kraće jer Jon ga je upotrijebio kao uvod u poremećenu Heavy Trash pjesmu ''I Want Oblivion'' sa stihovima poput ''I wanna suck my brain out my eyeball!''. Nema veze, bilo ga je lijepo čuti i na samo 10 sekundi. Koncert je završio sa ''Way Out'' sa zadnjeg albuma. Neću se žaliti na setlistu jer bila je stvarno dobra. Jedino mi je falilo što od starih nisu svirali moje omiljene ''The Hump'' i ''Your Love Made Me'' i novu ''Pork Chop'', ali s druge stane odsvirali su mi neke druge omiljene, ''The Loveless'' i ''That Ain't Right'', koja mi je apsolutni favorit s novog albuma. U kojoj god formaciji Heavy Trash dođu genijalan provod je zagarantiran. Svaka kombinacija ima svojih čari, a vjerujem da dođu samo Jon i Matt i naprave koncert samo sa dvije gitare, da bi i to bilo genijalno. Jer su naprosto genijalni. Nema se tu što drugo reći. I kao što je Jon rekao ''You gonna miss me''. Uvijek. Vratite nam se brzo.

ana // 11/03/2008

> vidi sve fotke // see all photos