Samo tri benda (trebao je nastupiti čuveni Infra-Red iz Bosanskog Novog) su okupirala ovaj Novi zvuk koji uopće nije bio novi nego stari. Ništa novo. Stari zvuk u Sax produkciji. Kičmu, kičmu disciplinirati treba, a ne ovo. Često se pitam postoji li netko tko će srušiti Bistrijeg ili tupljeg čoveka s Odbranom i poslednjim danima kad su svi tako pametni... demo-izvođači su zakon. Nikad ništa ne znaju i zato bivaju kad.... (šala).

Organizator Neven Pongrac slavio je rođendan, pa je uz svojeg prijatelja Andreja i vrlo lijepe djevojke (a i još nekolicinu prijatelja) specijalno pozvao Hadžu (www.groupie.hr) i mene kao obavezna dva starca koji komentiraju Muppet Show sa svoje prizme. Bila je to vrlo lijepa večer za samog Nevena (donesli smo mu poklone i domaći mini švedski stol sa podravskim kulenom, dimljenim prgama sira i domaćim sušenim kobasicama). S nama je u društvu bio i Miro, suradnik web-stranice zbrdazdola koji je tokom cijele večeri bio glavni animator što se tiče događanja oko Nevenovog rođendana.

No, ovo je bila večer kada su predstavljena samo 3 demo-izvođača kojima je ustupljen prostor od skoro sat vremena za svirku što se pokazalo predugačkim nastupima za tako malene i neafirmirane sastave. Pola sata je sasvim u redu, ali skoro puni sat repertoara je mučenje živaca. To treba skratiti na pola sata jer nakon toga slijedi samoubojstvo ne samo publike, već i starih otpornih konjeva koji su prošli sita i rešeta, te put traže u novim izvođačima koje nikako ili vrlo rijetko mogu naći. Prvi sastav FLAMETHROWER iz Koprivnice su mladi dečki koji trenutno studiraju u Zagrebu, a ono što sviraju je bazični heavy-metal po uzoru na stare Iron Maiden. Znači melodični metal s puno solo-dionica gitara, dvoglasna pjevanja i dobro znani riffovi. Sve je koncizno urađeno i odsvirano, tekstovi su naravno na engleskom jeziku, a autorske stvari su im dosta čiste, čvrste i melodiozne. Odsvirali su i obradu Deep Purple "Stormbringer", no s činjenicom da su imali sat vremena za nastup, njihov koncert se već nakon pola sata počeo pretvarati u uobičajeno šabloniziranje gdje perfekcija prevazilazi svaki stadij dobrog dojma, odnosno u h/m dosadu sa sitnim uplivima hard-rocka. Znate ono uobičajeno mahanje s dugom kosom i sličnim h/m scenografijama. Irina & Storm koje sam prošle godine gledao u Tuzli su spram njih ogromne zvijezde. Ali, Flamethrower su večeras imali vrlo dobru podršku svojih prijatelja u publici, tako da se ovaj koncert nije pretvorio u bezazlenu privatiziranu igru. THE STOCKS iz Zagreba su bili jedini sastav koji je te večeri (a i inače sve dosadašnje večeri Novog zvuka kojima sam prisustvovao) zašao u vode vrlo mekanog pop-rocka. Oni su kvintet (dvije gitare, bas, bubnjevi i vokal), te svoje autorske skladbe pjevaju na hrvatskom jeziku, no do nebesa su dosadni i nemaštoviti u svojem gotovo 'školskom' sviranju pop-rocka. Jedna stvar im je zabavni pop-rock ("Smračilo se"), no kada su svirali drugu, treću, šestu, devetu... i meni se smračilo. Pjevač je vrlo dobar komunikator i animator s publikom, no glazba je najblaže rečeno, po Dudekovom načinu iz "Gruntovčana" kali-štoli. Imaju dvije gitare, jedna je suhoparni gotovo akustični ritam na koju se pjevaju riffovi poznatih melodija s društvom u parku (Kazalište, Valjak, Đole), dok je druga odlična solo improvizacija koja zvukovno podsjeća na violinu, pjevač je očajan i u svakoj pjesmi šiba napjeve "ooooo, aaaaa, uuuu, eeee...", što bi trebalo predstavljati neki zabavni temperament rocka. Uz to sviraju i niz nemuštih obrada, a najgore su bile "Billy Jean" (Michael Jackson) i "Kiss" (Prince) u takvim varijantama da bi ih vjerojatno mogao prigrliti samo najbljutaviji i najseljačkiji komercijalni radio. (istinski poznam takav radio-program gdje se vrti Merlin, Danijela, Jole, Mate Bulić i te bedastoće. Moj susjed Senna M se na vrijeme povukao iz tog dreka). Joj, The Stocks su pokušavali napraviti nekakvu atmosferu sa country, rockabilly, blues i pop-rock svirkom, no to je tako plitko i beskrvno, hibridno i prozirno poput 'niškoristi' skladbi Parnog valjka, ITD Banda, Letećeg odreda, Robeta Marekovića, Fantoma i alternativnijeg, ali već izgleda zaboravljenog banda Pun kufer. Joj mene joj, čreni je lajbec moj. I skoro da zaboravih: ako radite feštu za maturalce, obljetnice 20 godina mature, te ako ste površni poznavatelj rocka (hitovi Presleya, The Beatles, Roy Orbisona i nekih uvjetno rečenih zabavljačkih rockera), onda će vam ovaj band biti isto kao i stara večera u novoj podgrijanjoj pećnici. Samo s razlikom kaj nema niti pećnice, a nema niti večere. Samo prazan tanjur za otmjenim stolom nekog restorana čemu izgleda The Stocks žude. A žude za puno toga što sada trenutno ne mogu postići. To jest, sve skupa su pop-rock band bezveze. Srdite se vi koliko god hoćete, ali ovakav sastav ne bi htio niti najkomercijalniji izdavač u Hrvatskoj. Banalniji su i prozirniji od Škore i Danijele. S rockom imaju isto kao što građevina ima veze s plesom (citat Elvis Costella). Znači - rock'n'roll suicide (ako ti ljudi uopće pojma imaju o tome). Izgorjeti ili umrjeti. Koliko vidim i koliko sam čuo te večeri, The Stocks su umirali punih sat vremena, a i svi prisutni u Saxu. I jedino se mogu pretvoriti u ljigavog Gibbonija ili seljačku verziju rock Maje Šuput. Oni definitivno ne mogu biti band poput sjajnih Idola ili Boe, te novijih izvođača kao što je Noxin i Indigo. Nema šanse. Tko od njih poznaje "Heroes" od Bowiea ili bilo koji album od Cavea? Vjerujem, nitko. Stekao sam dojam da im je vhunac karijere predstavljao preslušavanje "Sultans of swing" i "Road to hell" (izvođače neću spominjati jer su odveć bezveze i ne priadaju ovoj rock-domeni). Ako se drži (a sigurno drži) do dostojanstva domaće rock-pop kulture, onda ovakav band sigurno ne može biti niti na njenoj margini, već tamo negdje daleko ispod vrbe. Već smo skoro odustali nakon sat vremena umiranja na jezovitim mukama The Stocks da Hadžo i ja odemo kući jer su nas ova dva sastava doslovce zatrpala s brdom ponavljajuće i neinventivne muzike, kad na scenu stupiše OFFSIDE iz Županje. (Nemaju nikakve veze sa Ofsajd iz Sarajeva). Nisu ništa Bog zna što poseban sastav, no ove večeri su pokazali solidnu sviračku i aranžmansku prisebnost spram ostala dva. Neke stvari su izveli zbilja briljantno (posebno autorske kompozicije "Istočna Europa", "Živimo u demokraciji", "Biti ću samo ja" i "Mislim da sam lud") koje prelamaju ne tako daleke uzore od ostatka komercijalne scene. Momci se više nego očigledno furaju na RHCP i U2, što im nije za zamjeriti, te su da naglase svoj stav pred ne pretjerano ispunjenim Saxom, izveli i obradu "Otherside" RHCP, a kasnije i jednu od Van Gogh, baš taman kada smo izlazili iz kluba. To su buntovni i romantični rockeri koji imaju štošta već viđenog, poput primjerice sastava Dosh Lee (iz Zagreba) s kojima prelamaju crte brzih skoro rap vokala i vrlo slične glazbe koja uvijek podsjeća na Zabranjeno pušenje i pjesmu "Mile hašišar", ali samo u vokalnim i bas segmentima, dok je najbolji dio banda minimalistički gitarist koji jako dobro skida tvorevine moderne plesnije rock-scene unazad desetak godina.

Sve skupa daleko od prosjeka, prethodni Novi zvuci su bili daleko bolji. Za sada na toj listi prednjače The Orange Strips (iz Labina) i Nos3ngs (Zagreb). Kako bi rekao Josip Pejaković u znamenitom monologu "Ja sam taki 'čoek" - 'mene ti možeš na kolac nabijat' i ne namazat uljem pa da me sve grebe po kičmi do zavrat, ja sam taki' čo'ek'. Ima Josip puno pravo za takvu izjavu, dok danas ovi svi mahom mladi sastavi nemaju svoj prepoznatljivi identitet. Samo prćkaju po kolekciji svojih roditelja i onoga što su saznali prije 5-6 godina (možda i više) zahvaljujući internetu. Neću reći bezveze, ali nije niti daleko od toga. Something is a missing. (netko je to daleko bolje predstavio i gotovo plakao i bio originalan u davnim osamdesetima). E, tko to je bio djeco, saznati će te trudom spoznaje. Nema druge.

horvi // 26/11/2007