Malo smo se načekali, ali konačno se i to dogodilo. Nomeansno su svirali u KSET-u dva puta u razmaku od četiri dana. I oba puta je KSET bio rasprodan. Prvi koncert, u srijedu, se pohodio na finjaka, uz izbjegavanje letećih piva i znojnih mužjaka. Ipak se moralo ustati u ranu zoru i putovati natrag na posao. Strava i užas. Ali zbog Nomeansno se isplate svi prijeđeni kilometri i manjak sna. Vesele djedice iz Kanade na turneju su sa sobom poveli mlađahne Invasives, na koje sam malo okasnila poradi busa punog baba koje ''nemaju ništa za prijaviti'' i ''da gospon carinik, sva ova zapakirana roba s etiketama su osobne stvari''. Slom živaca. Uglavnom u KSET sam utrčala s 15 minuta zakašnjenja i u prvi čas pomislila da su Invasives u bend ubacili pjevačicu! I ispalo je da nisam jedina. To vam dovoljno govori u kojim frekvencijama pjeva Byron Slack. Dolaskom u prvi red sam se uvjerila da se ipak radi o pripadniku muškog roda s gitarom koji je par trenutaka kasnije skočio sa stejđa u publiku i u klinču s najbližim posjetiteljima odsvirao pjesmu do kraja, uz malo padanja po podu i grljenja s muškarcima. Invasives sam prije koncerta slušala samo na MySpaceu i nisu mi bili nešto ludo super, ali bome sam u KSET-u promijenila mišljenje. Super su! Osim što se jako čuje da kanadski trojac obožava svoje neznatno starije kolege Nomeansno, jer vrlo često zvuče kao njihova ubrzana verzija, to se jako i vidi. Basist Adam Slack je totalno 'skinuo' Roba Wrighta sa svim facama, penjanjem na monitore, i općenito pozom u kojoj svira. I pri tome uopće nije iritantan. Invasives su tako imali odličan koncert, užasno su simpatični i veseli i grozno mi je žao što sam zakasnila na početak. Ali nisam imala baš puno vremena za tugu jer su se na pozornici uskoro pojavili moji omiljeni Nomeansno. Rob Wright, otac i majka sviranja basa, je došao u majici Ramones i presvlačio se na pozornici. Njegov brat John je došao u neizbježnom havajskom izdanju u kratkim hlačama sa kanadskim zastavama, hokejaškim palicama i pakovima. Prekrasno. Hoću i ja jedne takve! A Tom je isto bio u nekom đoging outfitu. Uz Nomeansno uvijek možete računati da će biti veselo. Koncert još nije ni počeo, a Rob je već valjao gluposti, zafrkavao ljude na galeriji da nisu možda 'spitters' i raspitivao se koliko 'assholes' ima u KSET-u. Po dignutim rukama bilo ih je puno, i ispred pozornice, a i na njoj, jer koncert je započeo s ''I'm An Asshole'' i sva nadobudna nadanja nekih, da će se moći bezopasno stajati u sredini, su otišla u vjetar. Jer istog trena kad je Rob ofrljio po basu cijeli KSET je eksplodirao, a mjesta za stajanje gdje vam nitko neće pasti na glavu, slučajno vas zveknuti laktom, zaliti pivom ili povući u pogo, je bilo vrlo malo, i kako je koncert odmicao ga je bilo sve manje i manje. Od izlaska zadnjeg albuma ''All Roads Lead To Ausfahrt'' je prošlo dosta vremena (i koncerata) da svi nauče sve pjesme, tako da se jednako skakalo i pjevalo novo i staro, a izgleda da nema pjesme iz repertoara koju Nomeansno nisu u stanju izvesti u bilo koje doba dana ili noći jednako brzo i žestoko kao što su to radili kad je izašao album ''Mama'', tamo negdje 1945. godine, kako su nam sami rekli na koncertu. Blesavo najavljivanje pjesama se nastavilo sa ''Heaven Is The Dust Beneath My Shoes'' koja je nastala u doba prvog slijetanja čovjeka na Mjesec, a John nije baš bio siguran šta je tu kome pod šuzama. Uz hrpu novi stvari odsvirali su i hrpu starih hitova od čega se moje ekstatično padanje u nesvijest samo pogoršalo jer kad sam čula ''Beauty and The Beast'', ''The River'' i onda nevjerojatan prvi bis koji je krenuo s ''Big Dick'', nastavio s ''Obsessed'' i završio s ''Now'' mislila sam da će me hitna odpelat. ''Big Dick'' je definitivno bio trenutak kada je cijeli KSET skakao s velikim osmijehom na licu. Tom je odložio gitaru i glupirao se po pozornici dok je pjevao, a braća Wright su svirali meni najbolju ikad napisanu pjesmu samo za bas i bubanj. Za ''Obsessed'' je uslijedilo malo uštimavanja jer je to 'vrlo komplicirana pjesma pa bi moglo biti sranja'. Koje sviranje, nevjerojatno nešto! Uopće me ne čudi Robovo razgibavanje šake nakon svega toga. ''Now'' se dao naslutiti i prije nego su ga najavili i to bi bio jako lijep završetak koncerta, da nam Nomeansno nisu priredili još ljepši! Nakon kraćeg dozivanja vratili su se na drugi bis i odsvirali ''Rags And Bones''! Nemam riječi, obožavanje preko svake mjere. To s ''Rags And Bones'' mi je bilo i užasno smiješno jer zadnji put u KSET-u je nakon koncerta DJ pustio upravo tu stvar baš zato jer je Nomeansno nisu odsvirali. Eto, sad su nadoknadili.

Nakon toga su nas pozdravili i rekli da se vidimo u subotu. Nego kaj! E samo sad se trebalo strpiti do subote… Long days…

ana // 20/11/2007

PS: Ne znam jesam li nešto krivo čula, ali mislim da je Rob rekao da im je tonac netko iz D.O.A. Dakle...