Ne može se reći da je industrial i neobična alternativna glazba popularna u Zagrebu, ali ona svakako ima svoju vjernu publiku. Dokaz toga je jedno društvo koje je zbog ovog koncerta došlo čak iz Beograda, te nekolicina viđenih automobila registarskih tablica iz Šibenika, Rijeke i Siska parkiranih ispred kluba. Sve to dovoljno govori kako je Močvara bila darkerski očajno prazna i koncert je prema uobičajenoj praksi počeo oko 22 h, premda je po okupljenoj publici mogao startati i sat ranije. Ionako se naknadno više nitko nije pojavio. Na prethodno dimom ovijenoj pozornici prvo su izašli američki Luftwaffe. Prvo plavokosa dama i isto takav arijevac u crnim uniformama i visokim crnim čizmama na vezanje koji su stali ispred dva indijanera i dobrih 2-3 minute stajali mirno kao u vojničkom stroju. Iza njih je bio izvješen ogroman crno-bijeli logotip sastava, a sa samplera izlazili su minimalistički elektronski zvukovi koje su oni kasnije pratili bučnim udarcima koračnice sa indijanera. Sve je to neopisivo asociralo na rane Laibach, a kasnije im se priključuju još dva glazbenika u istim uniformama, te sa vokalima i melodikom ispraćuju završnicu prve skladbe. No, odmah potom uzimaju akustičnu gitaru, električni bas, dama uzima flautu i započinju svoj minimalistički spoj hipnotičke plesne i jednostavne glazbe koju je najjednostavnije opisati kao spoj ranih Dead Can Dance sa Boyd Riceovim ambijentalnim gitarističkim sferama. Nema tu ničeg opasnog niti složenog kao što bi se moglo zaključiti po snažno upečatljivom imageu. O tekstovima ne mogu zaista govoriti jer se gotovo ništa nije moglo razumijeti - to su više govori nego li pjevanja, a da nisu ništa drugo do li dobro sračunati pozeri dokazuje i podatak da su unatoč jednostavnim skladbama sastavljenim od 2-3 akorda u nekoliko navrata ispadali iz tonaliteta, te je momku na indijaneru (a i dami) nekoliko puta ispala palica iz ruku. Na kraju im se pridružio i sam Boyd Rice kojeg mislim da nitko nije ukapirao od prve. Obrastao u gustu crnu bradu i brkove, sa malo podužom kosom, crnim naočalama i nabijenom kožnom šilt-kapom vokalno je ispratio jednu kolaboracijsku kompoziciju. U dugačkoj pauzi koja je uslijedila nekolicina prisutnih je napustila klub jer dočekati narednog izvođača - Ait! iz Italije je nekima bilo predugačak vremenski period. Ipak, kada se pojavio negdje oko 23.20 h prvo je trebalo nekoliko dobrih minuta da se raspozna njegova vitka i krhka figura u gotovo potpunom mraku kojeg je upotpunjavala gusta dimna zavjesa i minorno svjetlo s jednog reflektora. Pojavio se u crnom, skoro do koljena dugačkom sakou, crnim uskim kožnim hlačama i, naravno, visokim crnim čizmama koje su izgleda osnovni odjevni artikl svih iz sfere ovakvog elektronskog undergrounda. On nema prateću ekipu već se isključivo koristi matricom s cd-a. Na pozornici je vrlo miran, gotovo statičan, ali je upečatljivog dojma. Povremeno napravi korak-dva-tri, samo kako bi namjestio idući naslov na cd-playeru ili natočio čašu vina. Kako je nizao skladbu za skladbom, tako se postepeno skidao i na kraju ostao gol do pojasa pokazavši svoje vitko tijelo puno tetovaža s dva piercinga na bradavicama. Glazba mu je hipnotički elektronski gothic minimalizam s povremenim industrial ritmičkim udarcima, a glasovno je vrlo tanak i posve nećujan. Neke kompozicije, kako sam uspio shvatiti, vokalno aranžira u razlivenom delay ambijentu tako da se glasom služi i kao instrumentom za glazbenu nadogradnju. U jednoj skladbi mu je krckao mikrofon, da li namjerno ili ne, uistinu nemam pojma, a ono što sam uspio pohvatati jest da neke skladbe izvodi na talijanskom jeziku. Budući da skoro sav materijal izvodi gotovo u delay efektu, također nisam najsigurniji što je od izvedene vokalne buke i zbrke bilo uistinu izvedeno... Nakon njegovog dosta upečatljivog, ali zvučno konfuznog nastupa uslijedila je nepotrebno dugačka pauza od gotovo pola sata u kojoj je još nekoliko posjetitelja napustilo Močvaru, da bi nastup Boyd Ricea u 0.35 h uspjelo dočekati jedva 50-tak ljudi. Prvo je emitiran kratki video uvod (iconoclastmovie.com) , te na pozornicu izlazi momak u uniformi s kapom partizankom iz Luftwaffea čiji je zadatak bio da udara taktove s indijanera. Skroz sa lijeve strane, gotovo u kutu smjestio se Boyd Rice sa svojim miks-pultom odakle je emitirao škripove i lom frekvencija (naravno sve u minimalističkom izdanju), te je vokalno izveo 5-6 čvrstih, bučnih i ritmički snažnih industrial skladbi. Njegov vokal je grub i hladan poput vojničkog starješine koji naređuje i nije pokazao niti mrvicu emocije, ali glazba mu je poseban doživljaj zbog kojeg je vrijedilo doći. Posebnu majstoriju je prikazao u posljednjoj i jedinoj skladbi na električnoj gitari. Udario je jedan akord kojeg je propustio kroz delay loop i sa ručnom bušilicom na koju je montirana četka sa desetak metalnih zubaca 'strugao' po vratu gitare čime je nadograđivao neobičnu industrial kompoziciju. Moram priznati da ovaj hobi ne bih od srca preporučio niti najboljem strojarskom tehničaru. Ovo svakako nije igra jer samo jedan trenutak nepažnje može skinuti kožu s ruke, a možda i nešto daleko više. Također se mora odati čast ovome majstoru na strahovitom kreativnom doprinosu i glazbi koju je ovom prilikom izveo. Ovo je bilo uistinu opasno, ali i vrlo nadahnuto. To se doživi i vidi vrlo rijetko u našim krajevima. A kada je nakon svega 40 minuta nastupa samo promrmljao "hvala i laku noć", gotovo nitko nije mogao vjerovati da je koncert završen. Publika je očito željela još, no Boyd nije. Izgleda da nije naviknut na ovako otužan broj ljudi u gledalištu.
Ipak, nije to glazba koja bi privukla gomilu publike, a osim toga da se zbog onih dugačkih stanki ljudi nisu mic-po mic razilazili možda bi Boyda uspjeli nagovoriti na još barem pola sata nastupa.
Trebam spomenuti da se dj koji je u pauzama vrtio glazbu dobro zabavljao puštajući posve kontra glazbu u kojoj je bilo svačega - od prastarih hitova Robota i prvih rock 'električara' iz ranih '60-tih do grotesknog industrial mixa Terezinog "Nono, stari moj nono" kojeg je pustio dvaput. Ne vjerujem da bi ovaj biser uspjela prepoznati i sama Tereza.

horvi // 31/10/2007

> vidi sve fotke // see all photos