Promocija glanc novog, debi albuma "Jedinstvo" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=34212, pa ako se može reći supergrupe KaliKamo (a zašto ne bi moglo) protekla je furiozno, čak i više od nekog mojeg subjektivnog očekivanja. Jer, tek što su ga netom snimili za svega cirka 2 tjedna i potom odmah realizirali i kao vinil koji se mogao nabaviti na štandu (svaka čast agilnom PDV Recordsu), a valja podsjetiti da je bend ponikao sasvim slučajno na višegodišnjoj koncertnoj suradnji dvojice majstora - multiinstrumentalnog čudaka Roka Margete i bubnjara Đure Dobranića znanih kao Kudikamo? što su pičili ofrljene partijane i sessione s kojekakvim gostima ili bez njih (usput, Kudikamo? i dalje postoje kao duet, samo je malo 'zaspao' u aktivnosti, probuditi će se), sve do tog sudbonosnog susreta s još jednim čudakom za mikrofonom Chakkom a.k.a. KaliBalom (iliti Chakka Svraka i Kali Fat Dub) i DJ Dino Barbadubom (Dino Mudrić), Kudikamo? je bio polueksperimentalan dvojac posve slobodnih i neopterećenih plesnih kompozicijskih pristupa gdje su znali svirati teme po pola sata i dance-partijane po dva sata, a i više ko' da su DJ set. Dolaskom Chakke Svrake dobilo se na lirskom sadržaju s multijezičnim regionalnim bogatstvom dijalekata od njegove izvorne srpske ekavice, preko štokavice, ijekavice, pa i ponešto slovenskog i kajkavskog jer je momčina živjela takoreći širom ex-Yu i osvojila brojne simpatije okupivši impozantnu audijenciju zahvaljujući svojim autorskim hip-hop albumima, a to se itekako vidjelo i uočilo na ovom koncertu. Chakka je ekspresivno skuliran i riječit magičar alternativnog hip-hopa s angažiranim stihovima prožetim kroz zajebanciju, crni humor, samoironiju i negiranje vlastitog ego-tripa ('konstantno jedem govna/ konstantno serem kvake'), stihoklepac kome se život pretvorio u poetiku, a image u kreštavu svraku koja je tog četvrtka na pozornici Močvare čitav koncert bila bosonoga u dugačkoj crvenoj gusto štrikanoj, zakopčanoj hudici - šlafrogu s kapuljačom na glavi koju nije skidao. Ne znam kako je lik proživio u tom dizajnu sat i pol poput nekih black metal frontmena, ali mora da se vraški oznojio jer je temperatura bila vrela do usijanja, a mene je podsjetio tim izgledom na pomidoru ili barem kapulu nabodenu na dvije čačkalice, Ako ispod te šmirglom valjane runske vune nije imao niti majicu ili potkošulju, vjerujem da mu je koncertni nastup istinska pokora za vlastite grijehove, samo, kaj se mene pita, ja zaista neznam što je ovaj čovjek sagriješio jer govori istinu... Ono, kao, tu sam spreman da me kušate uz nešto pripadajuće. Ja sam samo ljut i dobrodošao za mnoge prilike. A sigurno nisu svadbe, nego raskalašeni punkersko-rockerski/ metalski hip-hop rođendani i tulumi (on kaže žurke, to je isto) puni iskrenog saučešća ovom jebenom sistemu i načinu života, javno uzdignuti srednji prst ljudskoj zatucanosti i konzervativizmu, balkanskoj malodušnosti i općenitoj nacionalnoj degradaciji/ segregaciji. Ja kažem - moj čovek z Balkana koji kuži stvar.



Kako god, Chakku nikad nisam gledao uživo, čuo sam priče njegovih fanova da je u principu nastupao uz instrumentalne matrice, te da mu je spomenuta lirika glavni magnet, ali moram reći da to meni nije nimalo privlačan interijer. Više onda volim književnu večer gdje pjesnik sriče poeziju; ovdje se s matricom samo dobiva na laid-back pozadini, odnosno zataškava se nezgrapnost i čistoća izraza, može se i štošta toga proturiti uz buku, a osim toga, da nisam dan-dva prije koncerta poslušao album "Jedinstvo", sumnjam da bi većinu stihova uopće razabrao, to jest, bez Roka i Đure, ovakav efekt plesnog tuluma kakav je bio, nije moguć. Bio jedan moj kolega na ovom koncertu rekavši da su Roko i Đuro puno bolji bez vokalista, te koliko mu se čini da su se Kudikamo? 'prodali'... Ali, sad to je relativno - da li svirati za šačicu fanova ili za pun klub gdje je epicentar frontmen? Što bi The Rolling Stones bili bez Mick Jaggera, a Sex Pistols i narafski, Public Image Ltd. bez Johnny Rottena? To bi i dalje bili odlični instrumentalni bendovi (pogotovo P.I.L.) kojima manjka 'ono nešto'.



Nego, Roko i Đuro su prvi krenuli u svoju uobičajenu seansu (prije toga je DJ Kiwi Kud Prevara vrtio sat i pol zagrijavanja, mogli su se čuti i The Specials, a i RATM, naravno "Renegades of funk", a ljudi su bome i plesali) s instrumentalnim uvodnikom koji ima ponešto i od Kudikamo?, a bio je to komad "Lajava kera", ponešto drugačiji u improvizacijama s albuma, ne smetnite s uma, Kudikamo? su i vrsni acid-jazz/dance manipulatori širokog spektra, a onda se prvo pojavio gitarist i saksofonist Ognjen Zečević Egoless koji je tokom čitavog koncerta odradio sjajan performans, te potom Chakka sa 4 vrlo lijepe djevojke na pratećim vokalima. Cure su otkačene i blago lucidne, odlično su se uklopile u početni dekor, a tulum je već u prvoj pjesmi počeo kao da se radi o no. 1 hitu u USA i UK! Kad ti već na prvoj pjesmi na koncertu pleše čitav klub, a pjesmu možda još nitko nije niti čuo u eteru, onda je sve jasno. Ovo je bila moćna gruvačina ko' da si došao na koncert The Chemical Brothers gdje je sva audijencia u transu!



Močvara je grmila od psihodeličnih dub/ reggae/ psycho-progressive/electro-techno frekvencija, okej, ne idem na takva događanja i ne znam što se dešava, ne privlače me, sam reggae/ dub i hip-hop mi je uz blues i country/ americanu jedan od najdosadnijih žanrova, ali na koncerte gdje je Đuro bubnjar ide se zbog ritma i plesa. Taj magičar je toliko senzibilan da melodiju pretvori u esenciju, sadržaj i komunikaciju: mislim da je čitava Močvara pratila njegov tempo, naravno i Roka, a i voljenog Chakku, ali da je netko drugi bio za palicama (ili programirani ritam), sumnjam da bi to išlo u ovom pravcu.



Redale su se stvari s albuma (svih 7 ih je izvedeno), malo je Egoless svirao saks, pa malo gitaru (odlično mu oba instrumenta stoje i trebao bi zadržati taj polueksperimentalan stil/stav u kome ima i odličnih post-punk/ psycho-jazz eteričnih figura), a svaki puta kada su prateće vokalistice izlazile na pozornicu (u 3 navrata), obavezno je došlo do zvučnog delirija i pretovarene, zaglušujuće, ali neizmjerno prijatne psihodelične kakofonije melodijskih prostranstava što je svakako kreativan potez vrijedan divljenja. Ma, ova kolaboracija Kudikamo? s ovakvom postavom je bez sumnje dobitna: žeže, pere, trese i diže na noge, bilo da su to urnebesni tempovi elektronske "Zemljotrens" na razmeđi techno-trancea/ big-beata i d'n'b-ija s kojime se totalno uklapaju u suvremene electro trendove ili, pak oni ritmički mekši, ali nikako mlohavi poput vodećeg singla "Gličer" u reggae/ trip-hop/ d'n'b dubu sa sad već poznatim uzvikom 'Pa kako si?' i spomenutim stihovima 'konstanto jedem govna/ konstantno serem kvake/ osećam se haj, mozak baj baj/ svaki pas ima svoj dan', te extended reggae komada "Šimike" na bazi moderniziranog Haustora, ali hej jebate, pa sjećam se da na koncertima originalnog Haustora u prvoj polovici 80-ih ljudi baš i nisu plesali. A ovdje u Močvari je bila kolektivna dance-trance ganja! Ama baš svi su plesali i gibali se, a to nisam vidio još od vremena techno-partyja i nastupa Goribora...



Nekad, sad već i davno, točno prije 10 godina sam Đuri predvidio ovakvu budućnost, ah, tko se sjeća onog koncerta njegovog ondašnjeg benda Tannu Tuwa u Funku www.terapija.net/koncert.asp?ID=21106 (26/02/2015), a koliko mi se čini, večeras nije bilo ama baš nikoga s tog fantastičnog tuluma, moje prognoze su se pokazale opravdane. Ne sjećam se da su mu brat i sestra bili u Funku, ali ovaj puta jesu u Močvari. I što je interesantno, bili su skup samnom na prvom Tannu Tuwa koncertu u Spunku ujesen 2014., to jest, samo nekolicina nas zna Đurine kreacije i garantiranu izvrsnost izvedbe s obilje improvizacija istančanog sluha. Mislim, da nema Đure koji kuži u tisućinku sekunde ovakav stil kome svašta može dodavati, oduzimati, zafrkavati se s njime i ostati maksimalno dosljedan, sve ovo bi se vrlo brzo srušilo u pop-klišej, nedaj Bože ritam mašinu i programiranu kibernetiku bez čovjeka s palicama. On je dirigent, svećenik i guru. Tada sam napisao da su Tannu Tuwa postali religija i budućnost zvuka. Na žalost, nisu trajali dugo, ali to je ustvari bio početak ovoga čemu se prisustvovalo tog četvrtka u Močvari.



Đuro i Roko, meštri cjelokupnog obreda su napisali svete note koje vode liturgiju bez binarnog sustava, brojeva, kodova, bez robota, kalkulatora, mobitela, kompjutera, bez sabijanja u minimalističke strukture, a naposljetku i bez namjere da će vas upecati u neku đavolsku trap-folk klopku jer su dali riječ provjerenom propovjedniku Chakki i lijepim ministrantkinjama za povremene akcije. Ako znate kojim redosljedom teče kršćanski crkveni obred bez obzira bio on rimo-katolički, pravoslavni, protestantski, armenski, koptski..., svi su mahom isti (bio sam ministrant skoro 10 godina), na ovome koncertu se upravo pokazala uspješna tranzicija religije i svete mise u glazbenu plesnu katarzu sa molitvama i najslobodnijim Chakkinim komentarima u sklopu iskonske rock religije. Vjerujem da bi i sam Krist u današnje vrijeme bio ovako skromno ogoljen/ obučen, tancao pred ljudima na kurentnu glazbu i pričao o ovome zmrdanom svijetu. Jer, kad plešeš i slušaš na što plešeš upijajući mnoštvo Chakkinih stihova (kasnije su izvedene "Wupstepolipsa" i njegova "Poslednji dub"), a interesantno, Chakka iliti Kali Fat Dub ima i pjesmu "Sveto trojstvo" koja nije izvedena, jasno jest da su KaliKamo uspjeli pred zagrebačkom, šarolikom publikom isporučivši univerzalan religijsko-svjetonazorski stav - jedinstvo. Bit albuma se pokazala fantastično!

I samo da potkrijepim: Gile iz Električnog Orgazma je kazao 'kad smo počeli u vrijeme punka i novog vala, to je bila naša religija'. Ova ekipa je današnjica punka, hip-hopa, alternative, world-musica, techna, funka, reagge/dub, acid-jazz, odnosno sjajan transžanrovski siže ukomponiran u kompleksno složene pjesme koje najbolje funkcioniraju u ovakvim nastupima uživo.

horvi // 08/03/2025