Buika je španjolska pjevačica, čije ime sam upoznao pri čitanju američkog jazz magazina Down Beat. U jednom od brojeva, njen album La Noche más larga bio je u rubrici odabranih albuma tog mjeseca. Pri slušanju tog albuma oborio me njen vokal i odvažnost da u latino jazz unese alternativniji pristup. Kasnije sam saznao da je Buika odrasla u Španjolskoj, gdje je na početku karijere svirala bubnjeve. Za vokalnu se izvedbu odlučila nakon što je dobila, po tko zna koji put, odbijenicu da svira bubnjeve u bendu, i to zbog banalnog razloga - žena je. Od 2000. godine kreće snimati samostalno, a Vivir Sin Miedo njen je osmi album.



Album otvara gitara koja me podsjetila na Stonese, i gitaru kojom počinje Gimmie Shelter. Nakon gitarističkog uvoda pjesma odlazi u reggae, kojim kao da žele odati hommage Bobu Marleyu. Marleyevski uvod je ono nešto što je sasvim dovoljno da opišemo i ostatak albuma, koji uz reggae i latino motive, putuje kroz podvrste world musica, nudeći slušatelju tonove koji idealno pašu za jutarnje razbuđivanje. Iako glazba kojom Buika plovi nije nešto što već nije viđeno, upravo njena iskrenost vokala pokazuje koliko još danas world music može biti uzbudljiv. Bilo da se igra s motivima crnog kontinenta ili vas vodi u domovinu Fidela Castra, to radi pjevački uvjerljivo i bez imalo problema melodijom odvodi u onaj kutak svijeta čiju atmosferu pjesma nosi. Kod nje ima i Los Lobos aromatičnosti, vokalne uvjerljivosti povezane s Erikahom Badu, Cesáriom Évorom, pa sve do pop melodija Amy Winehouse. Drugi dio albuma iz etno glazbe odlazi u mješavinu raznolikih podvrsta popa, s blago elektronskim ritmom bubnja, koji bih najlakše okarakterizirao kao jednu tvrđu i moderniju verziju Sade , ali i u tom djelu dominira world music prizvuk, primarno zahvaljujući Buikinoj osebujnoj boji glasa.

Ekipa kojom je okružena apsolutno razumije njenu interpretaciju, te minimalističkim uplivom još više gura glavni vokal u krupni plan. Iako tu nema nekih pretjeranih divljanja po instrumentima, baš taj minimalizam ima etno privlačnost i boju kakvu nam je svojevremeno ponudio Paul Simon, odnosno njegova sviračka suita na albumu Graceland. Naravno, nije da samo ekipa oko nje svira, jer i Buika je vrsni multiinstrumentalist, te je odradila veliki dio posla. Na ovom albumu odsvirala je bas, gitare, klavijature, igrala se programiranjem, te produkcijom.

Fuziju raznih stilova Buikina osmog albuma, od hip hopa, pop melodija preko world musica sve do jazza, šira populacija će pozdraviti i sigurno će im biti zanimljiva takva glazbena šarolikost. Osobno to smatram najvećom manom albuma, jer pomnijim slušanjem ostavlja dojam autorice koja se traži, u što je nakon osam albuma teško povjerovati. Dok je prethodnik La Noche más larga bio konkretnij,i i u njemu je Buika naginjala jednoj pomaktnutoj verziji latino jazza, ovaj album će joj uz dobru promociju sigurno osigurati puno veći glazbeni auditorij. Isto tako moguće je da će izgubiti jedan dio populacije koji se identificirao s prošlim albumom.

ocjena albuma [1-10]: 7

jura // 01/04/2016