Postao sam predvidljiv. U zadnjih mi godinu dana svaki izvještaj prati identičnu putanju, a akreditiranje na sve veće koncertne senzacije kao da je problem samo pogoršalo. Prvo a) prenesem svoje ushićenje oko toga da napokon gledam dotičnu senzaciju, zatim b) razložim kako je riječ o vrhunskim glazbenicima te zašto bi svaka normalna osoba uživala u gigu, a naposljetku c) dodajem veliko ALI kao objašnjenje zašto me gig nije do kraja očarao te čitatelje ostavljam s istim gorkim okusom u ustima s kojim sam ja izašao iz dvorane. Akreditiram se zato za neki veliki gig u nadi da mi glas može reći nešto zanimljivije i ciklus se nastavlja… Dosta jadno, znam, gadim se samom sebi, ali kad je rupu u duši tim teže popuniti što su očekivanja veća. Najbolji je način za dočarati takvu večer i osjećaj rezigniranog (ne)zadovoljstva neispunjenih očekivanja upravo ta struktura i zato priznajem: postao sam predvidljiv. Danas sam, dragi čitatelji, jako sretan izvijestiti vas da je tom ciklusu stala na kraj malijska diva Fatoumata Diawara pa sam tako napokon slobodan promijeniti i strukturu svojih formulaičnih tekstova. Znači li to da nije bilo velikog ALI koji je spriječio razvijanje koncerta do punine svog potencijala u nešto istinski fenomenalno? Bože sačuvaj, naravno da ne, ipak čitate Terapiju. Prije je do toga da je ta rupa u meni koja inače ostane prazna sada bila ispunjena, dok je onaj dio čisto estetskog užitka ostao zapostavljen. Dakle više je riječ o pristojnom koncertu iz kojeg sam izašao sa smiješkom na licu, nego o vrhunskom koncertu iz kojeg sam izašao pokisnut. Shodno tome ću avangardno zamijeniti b) i c) točku svoje izlizane strukture te početi sa slabijim segmentima giga, no prije toga valja opisati a) prije spomenuto ushićenje. Osobno sam za Fatoumatu čuo tek 2020. kad je izdala single s Gorillazima nakon čega je i sama trebala doći u Zagreb, no nažalost ju je spriječio ostatak svima nam poznate godine. Jedna pandemija, dva albuma i tri godine kasnije proročanstvo posjeta zvijezde iz Bamaka se ispunilo, premda u nešto drugačijem aranžmanu. Prvo Diawara ovog zimskog ponedjeljka nije nastupila kao solo koncertna senzacija, već u sklopu ni manje ni više nego 14. Zagreb jazz festivala u Tvornici. O visokoj cijeni karata i kontekstu Jazz festa neću drviti, jer dovesti internacionalnu zvijezdu nije nimalo jeftino te, koliko sam shvatio iz predgovora u ranih 20:05, organizacija je cijelu godinu manje-više štedjela da bi nam priredila ovakvu poslasticu. Puno je bitnija druga promjena vis-a-vis same Diaware koja je, nakon spomenute suradnje s Gorillazima, nastavila kreativni rad s Albarnom rezultirajući London Ko albumom.

Ovaj je koncert tako dio turneje koja promovira upravo njen najnoviji uradak, ironično, najmanje jazz od svih joj albuma. Da ne duljim, ako ste slušali Albarnove glazbene zločine koji od 2017. mrcvare nekoć plemenito ime Gorillaz bit će vam jasno zašto nisam najveći fan infiltracije ispreproduciranog indie-synth-internet-pop zvuka u Diawarino stvaralaštvo. Album nije loš, ali je daleko od unikatnih blues-Wassoulou izdanja zbog kojih su se mnogi od nas u nju prvotno zaljubili. U kombinaciji s nešto ukočenijim kontekstom jazz festivala te posljedično i ukočenijim posjetiteljstvom koje si može priuštiti odlazak na njega, vrlo je vjerojatno da bi koncert iz 2020. bio stubokom drugačije iskustvo te ga možemo nesmetano nastaviti uvrštavati u neprežaljene gigove koje nam je Covid oduzeo. Usprkos tome svemu apsolutno sam se veselio iskustvu jer Wassoulou volim, a uživo ga nikad nisam čuo, još manje u ovako profesionalnom izdanju. Ako nije bilo jasno iz same najave da to neće biti isti gig koji je obećan 2020., ili iz prorijeđene i ukočene publike, postalo je jasno kad se na binu uspeo popratni četveročlani bend: standardna bas, solo gitara, bubanj i klavijature postava. Za neupućene, Wassoulou je žanr koji se tradicionalno svira na džembama, soku, karignanu i drugim zapadnoafričkim instrumentima koje prepisujem s Wikipedije. Iako su strukture pjesama u obliku dugog i strpljivog razvijanja jedne progresije na koje ženski vokal hipnotički i sinkopirano propovijeda socijalno angažirane tekstove ostale iste, u ovakvoj je postavi prosto nemoguće postići istu onu atmosferu i šmek koji Wassoulou čine Wassoulouom. Ono što glazbena podloga dobiva na flowu kroz razigrane međuigre basa i bubnja te ambijentalne klavijature i interpolacije solo gitare, puno je manje nego ono što gubi u dubini i emociji tog vrlo specifičnog miljea. Jasno, svi su glazbenici izvrsni i zvuk je kristalno čist, no trenutci su bez inputa Fatoumate u kojem glorificirani r&b cover bend odlazi u očekivani crescendo sa Santana solažom i zidom zvuka, koliko god oni tehnički dobro izvedeni, jednostavno već dojadili i Bogu i narodu. Takvih trenutaka, nažalost, ima, napose u dva produžena dijela koncerta u kojem se Diawara prima gitare. Kad su Ali Farka Tourea pitali kako to da svira blues bez da je ikad čuo za njega, odgovorio je da je blues "sapun u prahu" te da je glazba koju on svira starija. Ovaj je enigmatični citat Diawarinog sunarodnjaka primjenjiv i tu, naime zapadna tradicija bluesa i rocka proizlazi iz razvodnjenog zapadnoafričkog etna, a mi ljubitelji etna jednostavno preferiramo izvorište po sebi. Međutim, uzmemo li u obzir zvuk London Koa koji je od izvora puno dalje od onog što nam je u Tvornici predočeno možemo biti zahvalni da su se Albarnovi muljavi otisci uživo prvenstveno osjetili u funky grooveu i mjestimičnom indie prizvuku klavijatura pa je, eto, taj prožvakani blues/rock/orgulja kljave nazivnik pod koji joj je opus sveden prihvatljivo kompromisno rješenje. Drugi je aspekt koji je gig odvukao od izvorišta bilo obilno korištenje matrica za back vokale i poneke perkusije, a u ovom slučaju doslovno odvukao od izvorišta jer čujem da je čuvenom uredniku Izvorišta i organizatoru Vrela zvuka Emiru Fuluriji to potpuno uništilo gig. Iako se s njime ne mogu sasvim složiti jer su mi prednosti koncerta do kojih ćemo ubrzo doći ipak bile puno jače, žao mi je to čuti jer mogu shvatiti takvu reakciju. Svaki put kad se matrica upalila bio sam mrvicu izbačen iz filma, a posebice su stršili momenti u kojima nitko ne pjeva ništa dok pol minute mantra nasnimljena Fatoumata s evidentno gorom kvalitetom zvuka. Shvaćam koliko bi logistički i financijski bilo teže izvedivo napraviti ovakvu turneju s još par ljudi, ali je li stvarno nemoguće nabaviti bend koji je u stanju pjevati pa makar i muške back vokale? Ako je odgovor da, Fato, sestro slobodno matrice izbaci iz nastupa. Dakle ukočena publika, troma atmosfera na početku giga i manje nego oduševljavajući aranžmani s popratnim bendom prvih su mi petnaest minuta uzrokovali anksioznost da ću se pokunjeno vratiti doma i napisati isti izvještaj koji pišem posljednjih godinu dana. Sad kreće onaj veliki ALI, no ovaj put s pozitivnim predznakom, jer taj je ALI jedna i jedina Fatoumata Diawara. Rijetko kada neka mega-zvijezda uživo svoj status toliko temeljito opravdava, još rjeđe bez da se uopće treba nešto pretjerano potruditi. Diawara je, barem u svojoj scenskoj personi, jedna od onih ljudi koji egzistiraju na nekom sasvim drugom nivou. Od kad je zakoračila na pozornicu odjevena kao Songhai kraljica, pa sve do zadnjih dionica svog upečatljivog pjevanja, Diawara na sebe priziva svu pozornost, ne na neki agresivni način tipičnih frontmana, već čistom svojom postojanosti. Rijetko je to viđena vrsta karizme koja leži na presjeku spaljene umjetnice, talentirane zabavljačice i pronicljive kantautorice. Dok svira kao da je u nekom umnom svijetu daleko od gradske vreve, dok pleše zapanjujuće tjelesno dominira pozornicom, dok interaktira s publikom ili bendom odiše nekom oštroumnom lucidnosti. Većina istinskih "zvijezda" svoju personu grade na jednoj od te tri kategorije dok se u Fatoumati sve tri intenzivno isprepliću stvarajući unikatan amalgam s kojim ne znam jesam li se do sad susreo. Prvih sam dvadeset minuta, dok je na pozornici bila s gitarom, iskreno mislio da je riječ samo o prvoj od tri te da je potencijalno vrlo iscrpljena. Impresivne vokalne sposobnosti i neporecivi šarm do izražaja su došli tek kad je gitaru stavila sa strane te se ispostavilo da nije iscrpljena, već da prati logičan tok koncerta. Kreće plesati, zajebava se, zviždi, plazi jezik, grimasira, uživa u glazbi, vrti se petnaest puta oko svoje osi te se jednostavno rečeno neopterećeno igra i najednom tipični rock crescendo uz glas koji sada otkriva svoju registarsku širinu poprima moć koja je veća od sume svih instrumenata. Je li do izbora pjesama ili je do toga što prebacuje više fokusa na glas bez gitare? Ne znam, ali kad Diawarina scenska i vokalna pojavnost dođu do punog sjaja gig je lansiran u stratosferu. Uistinu, na tim je dijelovima dobar dio Tvornice dignut na noge i skače što je zavidan pothvat u ovakvom kontekstu, prvenstveno jer žar i intenzitet kojim Fatoumata doživljava i dijeli svoju glazbu jesu iskreni i iskonski - oni jesu izvor. Ima tu i očekivanih, odglumljenih "veliki koncert" momenata kao prekomjerno zahtijevanje pljeskanja od publike i "Are you ok?" pitanja (al baš je prećerala) te pokoji naštrebani govor, no oni su rijetki. Za govore se neću žaliti jer emancipatorne i feminističke poruke su po mom sudu uvijek dobrodošle ako originalno dolaze iz iskrenog mjesta, a rodne neravnopravnosti u Maliju su upravo jedno takvo mjesto, iako je mogla možda iskoristiti rečenicu "trebamo više ženskih vođa" umjesto "ženskih predsjednica" u državi gdje je Kolinda bila na vlasti. Šalu na stranu, pokušavam reći da je Diawara ovih sat i 45 gotovo u potpunosti sama nosila na leđima, što u pogledu očekivanja zabavnog koncerta, što u pogledu iskustva Walloulou baštine. Taj gotovo propovjedni stil pjevanja u kombinaciji s njenom karizmom toliko obuzimaju osobu da se teško oteti dojmu da razgovara upravo baš s vama i da je ono što vam govori od životne važnosti. Ponavljam ovo nije nimalo naprasito, već toplo i empatično, slijevajući se u valovima rečenica na Bambara jeziku dok nas Diawara mađija te kontinuirano dokazuje da univerzalni jezik doista postoji. Nakon kratkog plesa s maskom Diawari je uručeno cvijeće, svi su se skupili s pozornice, vratili na bis na još jednu stvar te otišli. Ja sam se osjećao sretno, svakako bih je radije čuo u nekom festivalskom okruženju u manje pozapadnjačenoj formi, ali duša mi je bila revitalizirana. Glasovi poput Fatoumatinog, u doslovnom i prenesenom značenju, apsolutno su glasovi zbog kojih glazbu vrijedi slušati. Ja zato glasno mogu reći da me svojim mađijanjem oslobodila prokletstva istog izvještaja zbog čega se danas i sam osjećam razigranije i bliže nekom svom izvoru.

jan vržina // 13/12/2023

> vidi sve fotke // see all photos