Frendice i frendovi iz Splita su mi u više navrata pričali kako ne znaju tko bi to trebao od stranih bendova svirati u Splitu da se nakupi ljudi. Da su čak i Iron Maiden upitni. Mislila sam da se šale, ali bili su ozbiljni. Sred ljeta, lijepo vrijeme, festival u šumarku u centru Splita, sviraju Nomeansno, koji u Zagrebu (i drugim gradovima) bez problema nakupe hrpu publike, i Overflow koji sviraju na sve strane i rasprodaju koncerte, a u ljetno kino Bačvice se dovuče oko 300 ljudi (ako). Mi smo nadobudno čekali da ljudi dođu, kao budu, budu. Nisu.
Moram priznati da je mene bolila briga za sve bendove prije Nomeansno i bilo mi je jako teško čekati da svi završe. Pogotovo jer je sve kasnilo dva sata, a rekli su nam da mora početi na vrijeme jer imaju dozvolu do 1.30h i nervozne susjede koji svakih 5 minuta zovu policiju da dođe ukloniti izvor buke. Trebalo je početi u 20h, mi smo došli u 21h, taman na tonsku probu. Odmah nam je bilo jasno da će biti nerviranja oko pol dva.
nomeansno © AjCha
U neko doba su konačno počeli splitski No Comment. Dobro im je ime. Stvarno radije ne bih komentirala. Ali moram. Jer kad netko onako iskasapi Fugazi i ''Waiting Room'' i Motörhead ''Ace Of Spades'' to se svakako mora spomenuti. Strava i užas. Uopće ne znam kako ih nije bilo strah tako mrcvariti Motörhead, jer je pol publike imalo njihove majice. Nakon toga svega čovjek nije mogao ni piti da zaboravi jer su imali samo točenu pivu koja je bila jeziva. Sve me uhvatila čežnja za KSET-ovskim 'nektarom', a onda znate kako je loše bilo.
no comment © AjCha
No dobro, preživjeli smo No Comment, i nakon pauze su došli slovenski Psycho-path. Njih sam gledala jednom prije Girls Against Boys u
KSET-u. Onda mi baš nisu bili nešto, ali sad su mi bili skroz OK, samo što im je zvuk bio katastrofa. A mogli su i kraće svirati s obzirom na okolnosti, ali to ipak ide na dušu organizatorima.
psycho-path © AjCha
Slatki pankić, što bi rekao jedan moj kolega, nije muzika koju jako dobro podnosim, pa tako ne dijelim oduševljenje Overflowom koliko god oni dobar bend bili. Oni su se isto potrudili, skakali, animirali publiku i odsvirali sve hitove. Konačno je i netko počeo skakati u prvom redu.
overflow © AjCha
I onda oko ponoći konačno dolaze Nomeansno. Dok su oni složili bubnjeve i napravili tonsku već je bilo 0.20h. Jej. No dobro. Euforija do neba, pa se još nisam zamarala s mogućim prekidom koncerta. Nomeansno su došli obučeni kao da idu u dućan po kruh i možda malo prođogirat po kvartu. Sijeda kosa, naočale, trenirke, tenisice, kratke havajske hlače i majice kratkih rukava. Sportski look. Miceki. Mi smo nestrpljivo čekali da sve uštimaju i počnu. Moja sestra se čudila kako su stari. Pa bili su stari kad smo ih prvi put gledale prije više od 10 godina. Kaj je mislila da će se pomladiti? Meni zapravo izgledaju isto. I ne sviraju ništa sporije ni zadihanije, prema tome…
nomeansno © ana
Počeli su s ''I'm An Asshole''. Zvuk je i dalje bio sranjkav, ali baš me bilo briga. Nomeansno sviraju savršeno. Rob Wright, s onim svoji cerekom veselog djedice koji vam je upravo smjestio neku opačinu, ali vi to još niste skužili, je izgledao jako dobro raspoložen. Tom mi uvijek izgleda blago zbunjeno i dražesno, a John mi je uvijek ko Deda Mraz, ne znam zakaj. Opet su svirali većinom stvari s novog albuma koji je poprilično punk rock, tri akorda, sunce sije, vesela šetnjica, bez epskih pjesama na koje smo navikli kod Nomeansno. Poradi toga je onaj dio publike oko mene, i ja skupa s njima, proveo cijeli koncert u skakanju i deranju (što je trebalo biti pjevanje). Ali ipak, kad je John zatutnjao na bubnjevima početak ''The River'' mislim da su svi popadali u trans. Sjećam se da su u OTV Domu na toj pjesmi, kad su NMN svirali prije 100 godina, svi samo trabunjali ''E, daj čuj te bubnjeve, jebote!''. Ali vrhunac onesvješćivanja je ipak bila ''The Tower''. Savršenstvo bez mane. Ne mogu ja to riječima opisati. Bezveze se trudim.
john wright © ana
Rob je očito imao nekih nesuglasica s basem pa ga je zafitiljio preko pozornice i uzeo drugi. To je Tomu bio izvor zabave pa se zafrkavao da sad moraju paziti šta rade jer nemaju više bas gitara. Mi smo se svi uporno derali ''Big Dick'' i u jednom trenutku vidiš Toma, skida gitaru, mi svi ekstaza, bit će ''Big Dick'' 100% i onda… Krc! Kratki spoj u mozgu. Mikrosekundni zbunj dok mi se mozak prešaltao da to nije ''Big Dick'', kojeg sam već čula u glavi, nego ''Long Days''. Ahijaoj! Klanjanje do poda. Rob Wright je otac i majka sviranja basa. Mislila sam da ću umrijet od divote. U potpunosti sam sigurna da je on kriv za moju fiksaciju na bas gitaru. Kad sam u nježnom razdoblju u osnovnoj školi prvi put čula ''Revenge'' i ''Forget Your Life'', i onda se dokopala albuma ''Wrong'', ''Small Parts…'' i ''Sex Mad'', to je bilo to. Bas forever i tako to.
rob wright © ana
I mi i Nomeansno smo se tek bili zagrijali kad čuješ Toma ''This is our last song.''. Molim?!?! Pogledam na sat, 1.25h. Odma mi je zlo bilo. Za kraj su nam ostavili veselu poskočicu ''Slugs Are Burning'' za oproštajnu čagicu, rekli da je Split divan grad i otišli. Nomeansno UVIJEK izlaze na bis, i u stanju su svirat satima, osim ako ih netko, poput organizatora ili policije, ne spriječi u tome. E pa to se sad dogodilo. Mi smo ih zvali, oni su nam pokazivali da im ne daju. Onda smo prestali pljeskati i počeli se derati ''Buuuuuuuuu!!'' tima koji su nam pokvarili zabavu. Tome se pridružio i Rob Wright koji je motao kablove na pozornici, pokazivao prstom na čovjeka koji je rastavljao mikrofone i govorio ''Buuuuuuu!!!!''. Eto, to im valjda sve govori o tome. Trebali su se povesti za riječkom
Priredbom i izbaciti jedan bend, ili ih bar sve skratiti za 10 minuta. Ovako niti je publika bila sretna niti je bend bio nešto oduševljen time što nisu mogli sve odsvirati. A što sve nisu odsvirali uvidjeli smo kad mi je Tom dao setlistu. A tamo je pisalo ''Dark Ages'' (psovanje u pozadini), ''Two Lips, Two Lungs And One Tongue'' (još psovanja u pozadini) i onda krik ''Jel ovaj tu 'Nothing' treba možda značiti ''The Day Everything Became Nothing''?!?!?!''. Tu psovanje više nije bilo samo pozadinski šum. A što bi tek na bisu svirali, ne želim ni razmišljati o tome.
nesuđena setlista © ana
U Rijeci su NMN imali merch štand sa svakakvim lijepim stvarima za kupiti. Ovdje su stalno govorili da bude, ali na kraju ga izgleda nije bilo jer su nakon koncerta neki striček i teta rasprostrli NMN majice pred pozornicu i to je bilo to. Bezveze. Nama su došli redari i službenim tonom nam rekli omiljenu rečenicu svih ljudi njihove struke ''Ajmo polako gospodo.''. Ngh. Zato volim KSET. Tamo te nitko ne zove ''gospodo'' i ne tjera te da ideš polako nekamo. Ako ti se kempa, iznijet će te van na metli s ostalim zaostacima nakon koncerta.
tom holliston © ana
Šteta što je bio tako loš odaziv na Festival jer mjesto je skroz fora, borova šumica, blizu mora, NMN… Ali organizacija je bila malo sumnjiva. Do skoro zadnjeg trenutka se nije znalo tko svira na Festivalu. Deset dana prije koncerta su još svi živjeli u neznanju oko dolaska ili nedolaska Trans Am, koji bi sigurno dovukli hrpu ljudi u Split. Rekli su mi da su plakati krenuli tek početkom 7. mjeseca. E pa sad… Nadam se da će iduće godine biti bolje. S boljim izborom cuge, tj. bar nekim izborom. To su valjda te 'porođajne muke'.
Užasno mi je žao što zbog posla nisam mogla ići gledati NMN i u Veliku na Dirty Old Festival, pogotovo kad sam spoznala da ima bus u 4h ujutro iz Požege za Split, da ih vidim sva tri puta. Nadam se da će doći u Zagreb krajem godine, kao što su obećali. Onda ću uzet godišnji. Nema pokusa taj tjedan. Pitali su me u nekoliko navrata da li se isplatilo putovati 18 sati, kroz tri države u tri različite vrste prometala da vidim nešto više od sat vremena koncerta. Kad su Nomeansno u pitanju sve se isplati.
ana // 11/07/2007
PS: Veliki pozdrav splitskim Terapeutima! Hvala što ste nas ugostili. Bilo nam je jako lijepo.