Crust punk supergrupa sadašnjih i bivših članova Haemorrhagea i Avulseda? Pa i da je loše zaslužuje biti popraćeno, ali nije. Bez potrebe za nekim daljnim uvodom u tekst, jer ako poznajete ijedan od ova dva benda sve bi vam trebalo biti jasno. Nećete čuti ništa što već niste, ali barem ono što rade odrađuju solidno. Počinje sa 'Rotten Truth', standard reklo bi se. D-beat bez neke velike filozofije, ali sa pitchshiftanim vokalima, tehnika inače rezervirana za grindcore grgljanje, koje ovdje kao efekt ima da skoro zvuče poput Marka Greenwaya iz stanovitog sastava Napalm Death. Kratka, jasna numera i jasan 'statement of intent'. Čisti, nerazvodnjeni crust punk kao u najboljim danima. Oda radosti. 'Condemned to extinction' nastavlja u istom fazonu ali uz dodatak ženskih vokala koji zvuče negdje na pola puta između I Object! i Amy iz Nauseae. Nije loše, dapače. 'Antisystem', treća stvar na albumu stoji na kursu i nema devijacija. Nabrijani D-beat kakav vam je mama kuhala dok ste bili mali usmrđeni krasteri. Čisti intenzitet i energija. 'New world disorder' je prvi moment gdje dolazi do blagog usporavanja tempa. Ovo uvjetno rečeno jer su iz furioznog hardcore punka prešli u malo standardniji hardcore punk. Promjena ne baš dramatična ali primjetna. Zvuči kao stvar srednje faze Exploiteda, prije metala ali kad im je punk već počeo evoluirati.



Zato se 'No survivors' vraća prokušanoj D-beat formi. Iskreno vokali su meni ono što ovaj album obilježava jer tako prokleto nalikuju Amy Miret da ne mogu odvojiti uši. Sami crust je poprilični standard reklo bi se, ali je fino pogođen i umiješan. Kao bakini kolači. Sama stvar je kratka i jasna. 'Scars' ide dalje sa tim jednim te istim i sada već dolazim do točke da bih htio i jednu težu stvar, raznovrsnosti radi. Dual vokali odrađuju svoj posao i nije loša stvar, ali fali jedna da malo prekine niz jednih te istih. 'Where is the future?' isto. Te jedno te isto. Mali zamor da vam budem iskren dragi moji dreadlocks pankeri i anarho vegani out there, jer previše jednog te istog uvijek rezultira sa mojim rezigniranim 'zijev'. Album zatvara obrada :drumroll: Dischargea (a koga drugog?) 'Born to die in the gutter'. Crust punk standardi, ništa previše, album vjerojatno za izbacivanje viška energije. Nije loše ali nije sad ništa ni spektakularno. Da je bilo uvaliti samo jednu sporiju, apokaliptičnu crust stvar, dao bih mu osmicu samo akonto toga. Ovako su uz časnu iznimku 'New world disorder' im nije ni trebao bubnjar. Ocjena više zbog ženskih vokala koji uistinu evociraju vremena kad je ovaj stil bio svjež, ali nedovoljni su da bi ga izvukli iz osrednjosti. Preporuka ljubiteljima žanra i skvoterima što snifaju ljepilo za oslobođenje životinja.

Tracklist: 1. Rotten Truth, 2. Condemned to Extinction, 3. Anti$ystem, 4. New World Disorder, 5. No Survivors, 6. Scars, 7. Where is the Future?, 8. Born to Die in the Gutter (Discharge cover)

ocjena albuma [1-10]: 7

marko šiljeg // 06/09/2022