Zbog nekih privatnih obaveza propustio sam nastup Šuš kolektiva, pa ama baš ništa ne mogu reći kaj je to (pojma nemam), ali slobodno konstatiram da je ovo bio odličan mini festival, vrlo domišljato sređen i organiziran na čak 3 floora. Grof Melin, znamo ga svi što zalazimo u njega, ima etaže, pa nazovimo i galerije: dok je na jednoj bila svirka, na drugoj ili trećoj se pripremao naredni čin, tako da su u, uvjetno rečeno 'prizemlju', najveću pozornost pokupili, dakako i najveći. Stigao sam taman kad su KUDIKAMO? kretali sa svirkom na drugoj etaži i odfrljili svoj poznati set u dva čina s dva muzikaša, zna se, elektronskim Roko Margetom i dobošarem Đurom Dobranićem, te upriličili svoj acid-space balkanika kolorit išaran uobičajeno fantastičnim improvizacijama o kojima sam već toliko toga napisao da mi se ne da ponavljati čega sve tu nema. Njih dvojica su ovom prilikom bili bez ikakvih gostiju, sami na svom gruntu, vinogradu, kukuruzu, balkanskom kamenjaru, idiličnim seoskim imanjima, brdovitim pašnjacima, plodnim žitnicama od Drave i Save do Dunava, Tise i Vardara objedinjujući autohtoni izričaj kompleksne građe s uvijek principjelnim aromama svjetskog ethno-electro dance šarma.



Jest, ovo je bila neočekivana rošada (prvi set uobičajenih rasplesanih 20-ak friških medley spojeva kakve baš i nisu do sada izvodili, a drugi znatno kraći i laganiji, od svega nepunih 10-ak poznatih minuta), a niti sam Đuro mi to nije niti unaprijed natuknuo, jer, možda nije niti znao kako je ovaj festival vrlo lukavo i domišljato koncipiran od strane samog organizatora. Ne bih cjepidlačio, sam centar naše metropole se zadnjih desetak sezona počeo pretvarati u ruglo klateža, nije da banaliziram diskutirajući cajke i turbo folk u seljačku pornografiju koja manje-više odjekuje iz svih spora, rock and rolla gotovo da više i nema (naravno sex'n'drugs su i dalje prisutni), kultura je postala ono što je davno primijetio i rekao Štulić da je 'standard pokvario ljude, jedu govna i sanjare', baš upravo kada se u ovim ranim 20-im godinama 21. stoljeća prošetate po Tkalčićevoj ulici. Iskreno, meni je muka. Svaki put mi dođe da se okrenem i vratim nazad, tamo negdje u svoju sigurnu jazbinu, a nije uopće daleko od epicentra stresa i potresa. Riječ je o kulturi, onoj banalnoj pop-potrošnji na koju mediji, na žalost vrše veliki negativan pritisak i utjecaj bespotrebno moralizirajući. Kad je kod mene nekoliko puta u moj skromni Đurđevec dolazio belgijski techno DJ Dark Axis (Williem Voet) iz Antwerpena pred više od 2 decenije, najviše se čudio kad je čuo cajke, pa Horvi, kakva je to glazba. A kad sam mu prevodio lakrdijaške stihove, nije mogao vjerovati, podsjetivši ga na sva ona silna treš-pop bedastoća iz Njemačke, prisjetivši se da i oni u Belgiji i Nizozemskoj znaju imati takve jako slične trivijalne koještarije, a vidi vraga, naši ljudi su sve više zagrizli u to stvorivši vlastite identitete koji se više ne mjere s nekim rock, nego šabanističkim svjetonazorima i kriterijima po kojima pametnjakovići s putrom na glavi stalno nešto cvankaju pokušavajući zabraniti, omalovažiti, podcjeniti i degradirati takvu percepciju.



Ne, ja nisam protiv toga, da se razumijemo, nek' ljudi slušaju i uživaju što god hoće, to je njihov odraz individualnosti, dapače, tek s otvorenom javnom konfrontacijom se stvara moć i snaga što je evidentan medijski linč. Trebalo bi ih hvaliti i s ministarstva kulture im davati podršku da je, kako reče niški prorok Bojan Ilić Bokerni 'luksuz osećati se loše, a opet prihvaćen u svetu ludaka' kanalizirajući bipolarnu kontradiktornu činjenicu, ako ste gledali islandski film "Englar alheimsins" (preveden kao "Angels of Universe", 2000) na šizofrenoj relaciji istine, poremećene genijalnosti i ludila u produkciji i režiji Friðrik Þór Friðrikssona, navodno, biografske teme, eh, koliko će kome to značiti moja opaska (neke glazbene teme potpisuju Sigur Ros), kao da gledam neke drage kolege s posla, a imam ih više nego 'prstiju na rukama i nogama', niti jedan mi ne fali. Kudikamo? su uvijek vješti manipulatori osnovnih tema, majstori zanata, umiju se usredotočiti, uvijek imaju nevjerojatnu količinu kreativnosti, pa makar neke sekvence ponavljali, ali nikad se od njih ne zna što će isporučiti. A pazite, trezveniji su od Syd Barretta kad je bivao s Pink Floyd, čak i od krautrockera i današnjih techno/house/ big beat i inih DJ-a. Jebate, ovo je zvučalo ko' Propellerheads križan s The Chemical Brothers, Fella Kutijem, reggaem, dubovima, technom i budućnošću za ples, tko ostane živ i zainteresiran za ovakav oblik komunikacije sve dok, eh, punkerski, ovaj dvojac još ne želi snimiti neki službeni zapis. Đuro mi je pričao da ne želi ama baš nikakve stege, imperative, ograničenja, a vrijeme ide... i k tome nema više prosperitetnih 25-30 godina. Tja, valjda bude s vremenom osvanuo poneki studijski zapis osim ove gomile live video snimaka koje im kačim na terapiju zadnjih 2-3 godine.

Nego, ono što se po ovim priloženim video zapisima ne može vidjeti i uočiti, DORINGO su odradili takoreći koncertni 'tour de force'. Snimio sam nekoliko prvih pjesama iz prvih redova, tek toliko za dokumentaciju još dok su ljudi ispijali svoja pića na terasi i baš ih nije bilo briga za prva dva izvođača, kaj je sasvim u redu, tko voli, nek' izvoli. No, kaj su Dinko Čvorić - Doringo i ekipa izveli, to je fantastično. Mislim da nikad do sad nisam vidio ovako krcat klub da ama baš svi ljudi plešu i drmusaju se na instrumentalni progressive-rock začinjen jazzom, a da je u igri domaći izvođač. Svi su plesali, feedback je bio fenomenalan, a kasnije sam otišao na galeriju i nisam mogao vjerovati da se to događa: najiskreniji kontakt s publikom bez ikakvih 'ruke gore' i sličnih Parni Valjak štoseva, ako ste ikad bili na njihovim koncertima.



Kog Doringa je kemija svirke i izvedbe pune postave sa saksofonom i klavijaturama meditacija naučene i pripremljene izvrsnosti tekla nevjerojatnih, pa skoro sat i pol vremena. Kohezija pristupa je uistinu 'ono nešto' što svaki bend mora imati - ne dodvoravati se publici tražeći svoj izraz, suprotno, ovo je bio neki novi Leb i Sol za novu generaciju sa svim potrebnim fikcijama vrludavih tema, dok iz susjednih kafića odzvanjaju plebejski motivi suvremenog zagrebačkog svjetonazora, ti bokca. Što će reći, eh-he-he, da auditorij koji prati Doringa i sukladnu scenu nije moderan, da je van trenda. Ko' što pred koronu kazaše jedna poznanica moje drage, kolegica iz Beograda kad je došla u Zagreb 'pa, ovdje se nitko ne silikonizira, jel' ste vi tako zaostali?'. E, pa tad smo bili, sad više i nismo. Ima silikonki sve više na čubama, prsima i bokovima da se istaknu hlače visokog pojasa, Obeliks dizajn je vrlo šik u zadnje vrijeme, a uskoro će po tom 'back to deep history' revival obrascu na red doći i krapinski kromanjonac dezen.



Koješta. Nema se potrebe baktati s time jer uvijek klasika, na koncu konca, ispliva kao osnovno mjerilo, pa sam se ovom prilikom podsjetio koncerata Leb i Sol 80-ih u Kulušiću koji su imali vrlo sličnu atmosferu, samo, koliko se sjećam, na njima publika nije plesala, već se na stojećki slušao i gledao Vlatko Stefanovski, elem, ovdje je Doringo dobio veliku prednost s ovakvim vjetrom u leđa da bude prihvaćen i kao plesni bend što se ne vidi u potpunosti na ova 3 video zapisa, ah, a nakon njih nisam više imao baterije u kameri. Stvorili su sjajnu atmosferu, bolje rečeno publika koja ih je, na moje veliko iznenađenje toliko srdačno prihvatila kao da su rečemo, Youngblood Brass Band koji su nekoliko puta u zadnjih 15-20 godina prekrcavali KSET i Pauk ostvarivši fantastičan feedback. Večerašnja audijencija im jednostavno nije dala da okončaju svirku, uslijedila su 2-3, a možda i 4 bisa što svakako ne bi mogli ostvariti samo par metara niže na Tkalči. A kad se Dinka sjetim pred 15-ak godina iz vremena isto tako sjajnog benda Šta Ima? kad je bio i današnji Mićo na basu, a Ogy Bašić bubnjar koji je kasnije otišao, pa su neko vreme radili s francuzom Fred Lanzom na klavijaturama i bubnjarem kome se ne pamtim imena, znalo se događati da sam im ja skoro pa bio jedini fan u publici, a jednom su na KSFF-u www.terapija.net/koncert.asp?ID=6264 17. travnja 2009. odsvirali koncert samo za mene i nekoliko pasivnih promatrača. A vidi ih danas. Imaju vrlo lijepo jezgro štovatelja i još ljepših štovateljica kakve bi svaki bend htio imati, a oni se odonda u stilskom aspektu nisu mnogo promijenili. Zadnji su svoj session održali PORTO MORTO DJ SET koji je bio spoj njihovih pjesama u eksperimentalnim electro varijacijama. Melin se nakon Doringa, nažalost brzo ispraznio, ja sam skoknuo na šank po novo pivo i slušao ove čudake što su radili zanimljive preobrazbe u svašta-nešto od IDM-a, breakbeata, harsha, malo noisea, a sve u tvrdom underground pop-core izražaju, nimalo loše, vrlo pitko i prijemčljivo za odvaliti se kako u tikvi, tako i u opuštenoj tjelesnoj rasplesanosti. Najavljeni ELEVEN nisam gledao, bio sam vani s ekipom i sreo neke likove koje nisam vidio već jako dugo, primjerice basistu nekadašnjih HGF 2006. pobjednika Minimum System Requirements i mnogo kasnije sjajnog, neprežaljenog benda Tannu Tuwa - Igora Farkaša kojeg čak nisam niti prepoznao jer je pustio dugu kosu i bradu, te još neke ljude s kojima sam drugovao, a i čatao na starom facebook profilu Horvi.Tehac koji ne postoji od onih američkih izbora 2020. godine kada mi je srušen. Sve u svemu, ponavljam, ovo je bio odličan underground festival koji je pokazao da interes za ovakvu kulturu još uvijek postoji, pa makar i u toj coprnici-ulici od Tkalče.

horvi // 27/06/2023