Neupućenima treba reći da je Doringo (Bago) jedan od vitalnijih katalizatora hrvatskog rocka, pravim imenom Dinko Čvorićiz čijeg je producentsko-snimateljskog rada u zadnjih nekoliko sezona izašlo mnoštvo značajnih albuma koje će te pronaći ako malo bolje zaronite u suštinu hrvatske glazbene strane one priče koje nije vidljiva na površini i nema potrebu da se ispoljava svojom samodopadnošću za široke relacije. Enciklopedijski gledano, Doringo je nešto poput nekadašnjeg Siniše Škarice; zna sa čime je spreman raditi i u što mu se valja upuštati samo su danas relacije takve da taj njegov rad ostaje u debeloj sjeni samozatajnosti jer nije 'profesionalan' i ne bavi se suštim r'n'r zanatom - ubiranjem peneza. Poznajem ga dobrih desetak godina, nekoć je bio gitarist Šta Ima?, progressive-rock benda u kome su prašili bubnjar Ognjen i basist Mićo, kasnije se postava izmjenila (bio je tu i francuski klavijaturist Fred, danas radi s Ninom Romić), svirali su samo instrumentalnu glazbu i bili su vješti u spajanju free-jazza, math-rocka, progressiva, world-musica… A kako se Doringov rad nakon raspada Šta Ima? pretvorio u snimateljsko-produkcijski posao uz vrlo težak privatni zanat koji mu omogućuje da preživi i da koliko-toliko pristojno živi (teško da možete pretpostaviti čime se bavi profesionalno u životu), zapostavio je svoj gitaristički renome pomažući, usavršavajući i peglajući zvuk onima koji su ga zamolili. Da je neke pravde, a i konkretnije uštelanog glazbenog biznisa, Dinko bi već sada mogao imati barem jedan stan, automobil i solidan bankovni račun za svakodnevni trošak, ali to ipak nije tako kao u vrijeme Škarice, Idola, Šarla, Orgazma, Azre, Filma, Haustora…



Dinko se nakon višegodišnje 'šutnje' odlučio objaviti album koji ga nimalo ne predstavlja onakvim kakvim ga znaju poklonici Šta Ima?, a ti su, nažalost bili rijetki, nego se opredjelio za komercijalniju strukturu zavodljivih instrumentala s naglaskom na 'pop' estetiku. Pratnja mu je Mićo iz Šta Ima?, odličan instrumentalist koji skida cijeli niz Dinkovih sviračkih figura, njih dvojica se toliko dobro poznaju kao Mick Karn i David Sylvian i Steve Jansen (Sylvianov polubrat) šibajući kratke instrumentalističke art-rock sonate od svega 3-4 minute na koncizno dorađen pop način bez ikakve agresije kao da su album Japana "Tin Drum" sveli na osnovnu funkciju modernog world-musica, odnosno na ono što "Tin Drum" i zapravo jeste. Ne kažem da su ovi muzičari težili prenijeti relaciju Karna i Sylviana, ili nekih evidentnih utjecaja koji se itekako osjete u ovoj glazbi (Leb i Sol, rani Legen prije albuma "Paunov ples"), ali kompozicija "Zaimača" taman zvuči kao da je nastala nakon raspada Japan, nakon onog čuvenog instrumentala "Canton" kad su Sylvian i Karn odlučili da bend više ne može egzistirati jer je prešao u daleko dublju fazu. Nažalost, to se dešava i jako mi je žao što se takve stvari događaju pa se članovi ex-bendova šikaniraju, a u stvari su jako dobri i kreativni muzičari koji kroz izvjesno vrijeme zajedništva nisu našli 'full' zajednički jezik nego su samo bili jako dobri prijatelji, kolege i poznanici koje je sličan svjetonazor spajao u bend dugi niz godina. Doringov album pokazuje daleko dublju fikciju od ushitrenog Čudnorerđa i s njim nema ama baš nikakve poveznice; instrumentalan je i gradi se na atmosferi za razliku od Ognjena koji je netom nakon ostavke u Šta Ima? posegnuo u lucidnost otkačenosti što je bila sasvim opravdana i dobrodošla početkom ove decenije. Doringo nije nimalo bezazlen kao Čudnoređe, on je izgradio ovaj svoj prvi album za višedesetljećno slušanje i tumačenje korištenjem umjerenih tempova i vješto izgrađenih melodijskih tonova koji nisu niti punk, niti hardcore, niti metal, niti jazz, a bome nisu niti rock. Pa što su onda? Njegova unikatna glazba koju prati Mićo i bubnjar kome ne znam ime, ali je odličan. A glazba se kreće u sjajnim minimalističkim repeticijama staccata punim dinamike počevši od uvodne "Dubec Beg" koju bi smireno mogao potpisati Leb i Sol u vrijeme "Kalabalak" albuma, preko klavirske "Termini" začinjenom kratkim egzibicijama. Kratke, ali odlične "Deset dana na Lastovu" i "Jahači" su profinjene jazzy teme koje nikoga ne kopiraju, Dinko je izgradio svoj stil, doduše, samouživan, ali je odličan u tome što god radi i bez ikakvih predrasuda se može mjeriti sa Vlatkom Stefanovskim u vrijeme Leb i Sol. Ako znate albume "Tangenta", "Ručni rad", "Sledovanje" i "Beskonačno", onda znate da Doringo nije bezazleni underground gitarist-producent iz neke zagrebačke zabiti kao što jest. Njegov kreativan domet je vrlo visok s bogatom instumentalističkom pričom što iza sebe ima debelo nasljeđe koje nikoga ne kopira. Povrijediti ću ga ako ga usporedim s bilo kime, dakako, nije Hendrix ili Robert Fripp, ali mnogi rock/jazz gitaristi mogu mu sad već nakon prvog solo albuma pomalo biti do koljena upravo zbog mirnoće i senzibilnosti, neopterećenosti i nesilovanosti, spontanosti načina kako radi kompozicije na jednostavan 'pop' način kojim pokušava doći do najširih slušatelja u svakom dijelu svijeta. Slažete li se ili ne, Doringo je napravio svoj prvi solo album vrlo univerzalno, za planetu Zemlju. Ne za sebe ili mene. Za vas. Za slušatelje.

Naslovi: 1.Dubec Beg, 2.Termini, 3.Zaimača, 4.Deset dana na Lastovu, 5.Jahači Zrake, 6.Put svile

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 10/01/2018