Na Jonathanu sam do prije tjedan dana bio samo jednom, ako se ne varam bilo je to davne 2014. prije Editorsa u Tvornici Kulture. Ostalo mi je njihovih tadašnjih pola sata u poprilično dobrom sjećanju, no iz nekoga su mi razloga iskliznuli iz svijesti te ih se nisam trudio češće loviti. Štoviše bend kao da me zaobilazio, niti sam se sučeljavao s njima na festivalima, niti su krugovi u kojima se krećem bliski prijatelji s njihovom glazbom. Tako da me trenutak u kojem mi se prijateljica iz Rijeke javila da bi išla na njih u Zagreb uhvatio nespremnog. To ime odista dugo nisam ozbiljno primijetio te sam tako u navali nevjerice i šoka impulzivno odlučio otići, 'ko ga jebe. Koliko se često jedan alternativni britanski rock bend rađa u Rijeci, valja i takav fenomen podrobnije istražiti s nešto više koncertne prašine iza sebe.

The Siids U prostoru Vintagea tog su veselog četvrtka na redu ipak prvi bili The Siids, elektrizirana synth-pop dvojka koja je s Jonathanom došla zagrijati mnoštvo. Ako Vam njihovi uzori mračnih sintesajzera 80ih nisu jasni istog trena iz same glazbe, jasno Vam sve postaje čim vidite one tri desetljeća stare "elegantne" plesne pokrete ispred dvije ogromne neonske lampe. Sve je ovo popraćeno jekom gitare i neuhvatljivih sintetičkih zvukova uz one suhe udarce bubnja koji sviraju s matrice. Cijeli ovaj zvuk jest nešto staloženiji i minimalističniji sukladno s duhom našeg vremena, no ne prestaje bacati vrlo uočljive aluzije na svoje uzore. Iz toga su razloga Siidsi sirasti (cheesy), podsjećaju na nešto smješnije aspekte glazbe iz koje su nastali. Ne mislim ovo na loš način, dapače frontmanova je gotovo groteskna hiperbolizacija takvih nastupa, koliko god na trenutke bila humoristična, na kraju dana proizašla iz iskrene ljubavi prema tim odzvanjajućim, zrakastim zvucima. On se grči, istinski uživajući na pozornici te udarajući čas po bubnju, a čas po synthu pomno birajući koji će zvuk uvesti sljedeći u tu bujicu nostalgije. Gitarist je za to vrijeme bio daleko staloženiji, dodajući materijalnost toj pomalo lebdećoj glazbi te je mjestimice pakirajući u odmjerenu solažu. Sveukupno to se pretvara u prepoznatljivu, no ništa manje plesnu glazbu koja je bila užitak za čuti uživo unatoč manjku neke pretjerane inovacije. Tih sam pola sata bio nošen valovima neona uživajući u preslatko energičnom nastupu na bini te se nadam da će u budućim, dužim nastupima ovi neonski valovi svijetliti u raznovrsnijim tonovima. Jonathan Nakon kraće pauze, osvijetljena tonovima duboke plave te okružena dimom na pozornicu je izašla riječka šestorka Jonathan. Ispred projekcija nekoliko otmjenih grafika počeli su svirati svoj alternativni indie na britanski način. Koristim tu sintagmu ponovno jer poput mnogih bendova proizašlih iz Ujedinjenog Kraljevstva posljednjih godina glazba zadržava taj brzo koračajući kas koji konstantno mijenja ritmove te ubacuje razne solaže kako bi razbila sentimentalni podtekst svoga stvaralaštva. Uistinu u prvih je pola sata ovo činilo čuda. U toj navali energije frontman se vrlo uvjereno bacao po pozornici perfektno fizički interpretirajući svaku notu. Skidam mu kapu na kondiciji, ja bih sako skinuo već unutar prvih deset, a ne devedeset minuta. Unatoč tome bilo je vrlo brzo očito da u toj srži sentimenta s razrađenim promjenama svakog instrumenta stvari ubrzo postaju predvidljive. Naime Jonathan barata glinamolom specifične atmosfere koju u određenim intervalima mijesi. Međutim promjena oblika ne mijenja i njenu tvar. Jonathan nam pruža emociju koja najviše leži sredovječnim ženama sudeći po publici popunjenog prostora, emocija s kojom osobno nemam nikakav problem. Ona ne bi bila moj prvi izbor, no dok god je ta apsolutna energija bila prisutna te dok god su svi na pozornici uživali u nastupu uz vrtoglavo osvjetljenje i fantastično ozvučenje apsolutno sam uživao u koncertu. Problem je nastao kad je energija nestala, a ozvučenje i osvjetljenje su počeli pratiti pomalo šuplju glazbu čija se forma sve više stapala u jedno tijelo. Trenutci koji su se približavali čvrstoći punka ili ritmičnosti folka bili su razvodnjeni i rijetko raspoređeni te nakon uživanja u tih prvih trideset do četrdeset minuta počeo sam pogledavati na sat. Činilo mi se da nisam jedini, čak je i entuzijazam publike pomalo zamro, a bend je dobivao nalet inspiracije tek svakih nekoliko pjesama. Ipak frontman nije posustajao u svom performansu, a mnogi su u publici pomalo ukočeno nastavljali s pokušajima uštimavanja u tu atmosferu. Vjerujem da je tomu tako jer je frontman oko sebe stvorio svojevrsni kult ličnosti, a sam Jonathan prodaje dotični upakiran sa stilom života. Dopustite da elaboriram, teško je zanemariti do koje su mjere oni stilski usklađeni od početka do samog kraja (koji se dogodio nakon tri nategnuta bisa). Obučeni u crne sakoe s kontemplativnim pogledima, svaka je osoba na pozornici perfektno odigrala ulogu onih pomalo melankoličnih, no i dalje čvrstih misaonih momaka koji su preplavili alternativnu indie scenu 2010ih godina. Uistinu taj stil života skup s kultom ličnosti najviše je bio vidljiv u kasnijoj fazi Arctic Monkeysa, a radi se o viziji sterilnog boema. Misterioznog bad boy-a koji svira rock te ima neprobojni pogled u dubinu. U dubinu čega i dalje se pitam, jer nalazimo se na kraju desetljeća obilježenog indie rockom takve manire, a odgovor na ovo pitanje još ne postoji. Pad popularnosti bendova sterilnog boemstva poput Franza Ferdinanda ili Future Islandsa svjedoči tome da je publika možda počela shvaćati da se u dubini tog pogleda ne nalazi ništa osim farse i ogledala žudnje nas samih. Poput pozamašne količine nebrojenih pjesama izvedenih u dva sata ekstravaganze te večeri, nabrijani sprint s početka ne dolazi ni do kakvog konkretnog razrješenja, dolazi isključivo do razočaravajuće spoznaje o našoj povodljivosti. U prvih sam pola sata, neovisno o svemu rečenom, neupitno uživao, a i na trenutke nakon toga. Sve je ovo kompetentno izvedeno, a vokalistu i njegovom kultu ličnosti se divim na konstantnoj prisutnosti. Na Jonathan se ipak neću vraćati te me njihov nenadan povratak u moj život neće šokirati. Vjerujem da su neke parole na izdisaju s razlogom. Veselim se početkom sljedeće godine naći na nastupu nepoznatog benda koji će postaviti kanon za nove parole, koje ću popušiti, naravno, kao i svi drugi.

jan vržina // 05/12/2019

PS: Isprike organizatorima na kašnjenju, trebalo mi je vremena da shvatim koji mi je točno dojam Jonathana.