Ima nešto posebno u uživanju u onome što Kries izvode nasuprot urbanističkog krajolika. Kad god se piše o Kriesu i sličnima u bilo kojem kontekstu uvijek se provlači nekakav lajtmotiv sukoba tradicije i suvremenog. To bi imalo smisla kada bi se Kries moglo stilistički etiketirati i kada bi se glazba odnosila na određeno vrijeme u povijesti pa bi se onda moglo reći kako je prije bilo bolje, a sada ništa ne valja. Međutim, smatram kako Kries uopće ne žele tako nešto poručiti, prvo zbog toga što, iako se radi o etno glazbi, nema onog elementa nostalgije tipa kako je bilo dobro za vrijeme naših baka i djedova koji obično prati takav izričaj jer se glazba koju Kries izvodi može se eventualno smjestiti u doba druida, a drugo svojom arhaičnošću koja se pretvorila u svevremenost premošćuju nedostatak ili nemogućnost komunikacije koji je, sudeći po većini moderne pop kulture, jedan od većih problema suvremene civilizacije i time zapravo pokušavaju približiti one koji zbog raznoraznih razloga ne mogu ostvariti kontakt prvenstveno sa samim sobom, a tek onda sa drugima. Rijetko koji izvođač može na ovakav način učiniti da se osjećaš dobro, a da u isto vrijeme razmisliš malo o bitnim stvarima bez da bude agresivno pozitivan ili sklon prodikama. Obzirom da takve vrste događaja i izvođača općenito nedostaje, nije niti čudo kako je svaki nastup Kriesa poseban događaj koji uvijek ispuni kapacitete. Tako je bilo i sada, prostor ispred pozornice bio je potpuno ispunjen, vrijeme je bilo odlično, vidljivost također. Ovo mi je bio prvi koncert Kriesa na otvorenom. Prije uvijek kada se radilo o zatvorenim prostorima, nastupi su se činili kao privatni rituali odvojeni od svijeta dok se na ovom nastupu njihova glazba stapala sa horizontom (doduše na horizontu nalazi se poznati tobogan i isto tako poznate novozagrebačke zgrade, a sa druge strane Avenue Mall i glavna prometnica, ali ionako su znanstvena istraživanja dokazala kako vidno osjetilo percipira samo 75% stvarnosti dok ostatak nadopuni mentalnim konstrukcijama zasnovanim na prijašnjem iskustvu tako da se nikad ne može sa sigurnošću reći što se nalazi na horizontu u fizičkom i metafizičkom smislu) time cijelom iskustvu dajući dojam univerzalnosti i kozmičkog osjećaja uređenosti i smislenosti. Obzirom da je koncert umjesto na krovu održan na dijelu donjeg platoa (možda se stvarno zgrada muzeja raspada), ostali smo zakinuti za zvjezdano nebo čime bi cijeli događaj graničio bi sa kvazipaganskim iskustvom, ali nažalost tekovine moderne tehnologije učinile su svoje. Što se tiče samog nastupa, Kries nastavljaju svoju migraciju prema psihodeličnoj strani glazbenog spektra tako da nije neobično da pojedine pjesme znaju potrajati i preko desetak minuta pa tako Moj Javore zvuči kao remix Fluke iz doba kada su Atom Bomb i Absurd razvaljivali rave party-je, Grličica je evocirala soundtrack za vatrene paganske rituale, Zumba je od poziva na pobunu kroz produženi drone završila klapskim napjevom. Zapravo se uopće ne bi moglo govoriti o pjesmama već o stavcima koji su činili jednu cjelinu. Teško je reći što je unaprijed uigrano i uvježbano, a što je trenutak inspiracije, ali svi trenuci imaju smisla kada se uzme u obzir cijelokupni nastup. Sve u svemu, još jedan nastup za anale jednog od rijetkih konzistentnih izvođača koji znaju pogoditi varljivu i nesigurnu liniju između zone komfora i neizbježnih promjena u zvuku kako bi sadržali svježinu i ne zapali u rutinu. Nije u stvari bitno gdje sviraju, klubu, dvorani ili festivalu, u zatvorenom ili na otvorenom, Kries uvijek najbolje iskoriste okolinu prostora u kojem nastupaju i navode pojedinca na subjektivnom i introspektivnom putovanju ukazujući kako još uvijek postoji reda i smisla u svijetu. Cijela galerija fotografija na FBu

tomislav // 09/06/2019