Kada bismo se prepustili mislima svjetskih moćnika ili onih koji se takvima predstavljaju (i koje takvima predstavljaju),zavirili u njihov mentalni sklop i odgonetali taj misaoni proces,ne bismo se nimalo dobro proveli.

Srećom uvijek nam preostaje glazba,njezini sudionici,akteri i stvaratelji čijim djelima bivamo oduševljeni,razočarani,prema nekima apsolutno indiferentni,a neka nas znaju potaknuti na razmišljanje i dublje analiziranje.

I time dolazimo do zaključka kako i tvorci glazbenih uspješnica također zadiru u introspekciju,propitkivanje,raščlambu i spoznaju,a o čemu točno (kao i o komu), vidljivo je u nazivima pjesama,te pobliže opisano više-manje znanim stihovima.

THINKING OF A PLACE - The War On Drugs (2017)

Lijepo je prepustiti se glazbenim pejzažima, odnosno slikanju notama Granducielovog raskošnog talenta.
Komad poput ovog,sa odličnog A Deeper Understanding albuma,razlog je klicanju,možda i zamišljenosti koja prelazi sa autora na slušatelja,no svakako odbacuje dvojbe oko pitanja jesu li War On Drugs band za velike stvari i domete.
Jer slušajući kompleksnost zvuka višeslojnih gitara savršeno produciranih,klavijature koje evociraju ljepotu koju poznajemo i koju ćemo tek spoznati,te Adamov vokal koji se poput Feniksa penje iz pepela,pa sve do krasno odsvirane usne harmonike i,moram naglasiti,grandioznost emocije dok majstor klizi solom na gitari,spreman sam u potpunosti prepustiti mislima da me vode kamo god žele.
Dok god band plovi ovako lijepom melodijom,posve je svejedno je li mjesto iz pjesme određeno i poznato,ili se nalazi u domeni mističnog,podsvijesnog - u ovom slučaju bit je u tome da pjesma ne traži ljepotu življenja,ona istu definira.

DA YA THINK I'M SEXY - Rod Stewart (1978)

Stari Rod je kod mene stekao podosta kredita kroz pjevanje u Facesima,te potom sa nekoliko iskreno moćnih solo albuma.
I dok mu je nakon suradnje u zajedničkom bandu frend Ronnie Wood pravio društvo na samostalnim počecima, posebno naglašavam Every Picture Tells A Story i Gasoline Alley (više nego solidan je i Never A Dull Moment), nekako se potom karijera plavokosog Rodericka ipak usmjerila krivudavim pravcima.
Dobacio je tako Stewart vremenom do disco broja koji je zapravo kulminacija dotadašnjeg djelovanja (možda i karijere uopće) i iako je numera uzduž i poprijeko plagijat - malo uzeto od manje poznatog Brazilca,a stringsi neodoljivo citiraju Bobbyja Womacka,ali i ukupno se kreće stopama Miss You pjesme prijatelja mu Stonesa - stvar mi je top; atmosferom i posebno session grooveom kada Tom Scott solom na saksofonu otvori sve granice.
Hm,kako bi tek Brixy opisao plavokosog nosonju koji se odjevnim neukusom (da ne kažem zločinom) tijekom cijele karijere preplitao sa Mickom Jaggerom, nažalost doznati ipak nećemo.



WISHFUL THINKING - Wilco (2004)

U jednom retku pjesme Tweedy i Kotche se zapitaju je li ijedna pjesma vrijedna pjevanja,ako ne pomaže.
Istina je da svaka pomaže,na ovaj ili onaj način,pa barem minimalno ili trenutno,no doprinos je neupitno značajan.
A pomogao je i Glenn Jeffu sa stihovima krasne pjesme,primjerene identično osebujnom albumu A Ghost Is Born - Wilco family ranije su proširili obiteljsko članstvo upravo ulaskom Kotchea,sjajnog bubnjara,koji će dati posebnu notu već odličnom bandu,a Jeff će unatoč borbi sa vlastitim demonima dati osobite fabule i impresije kompozicijama (na što smo već naučeni),usudim se reći, glazbeno uzvišenima. Evidentno puno ima zahvaliti prijatelju,producentu i multiinstrumentalistu Jimu O'Rourkeu i fenomenalnom Mikaelu Jorgensenu,koji će i postati punopravnim članom grupe nudeći sjajne dionice na klavijaturama.
Album će odnijeti pobjedu nad konkurencijom i dobiti Grammyja među alternativcima,a bilježim da je gotovo sve gitare na ploči odsvirao Tweedy (tek manji broj pasaža svirao je gore navedeni O'Rourke), dakle Nels Cline i Pat Sansone će zasvirati tek na sljedećem Sky Blue Sky remek-djelu.
A koliko vrijedi Wishful Thinking numera?
Volite li Beatlese koliko ih Jeff voli,nalazite li zvjezdanu prašinu u sjeti koja se provuče,ali ne zagospodari melodijom,te želite li se pobliže upoznati sa ovim veličanstvenim bandom,tada je pusta želja iz naslova prava stvar za vas.

DON'T THINK TWICE,IT'S ALL RIGHT - Bob Dylan (1963)

Jedan od prvih nam znanih buntovnika popularne glazbe,Dylan je,sad već u ozbiljnim godinama i karijere duge poput versa napisanih i uglazbljenih na 40+ snimljenih albuma,pjesnik pronicljive riječi i izraza kakvoga teško da će netko uspjeti nadmašiti.
Možete ga ne voljeti,može vam ići na živce to nazalno pjevanje koje zna zvučati kao zanovijetanje nezadovoljne gospođe,ali Robert Zimmerman je autor kakav se rijetko rađa i čovjek čije postignuće izvolite pisati velikim slovima.
O Dylanu bih mogao pisati zasebnu kolumnu jer čovjek tako velebnog opusa očigledno i zaslužuje istu,no ovi su redovi usmjereni ipak nešto kraćem osvrtu,dojmu i razmišljanju,stoga bilježim evo zadnju poznatu pompu vezanu uz Boba,jer u Mangoldovom A Complete Unknown biografskom filmu, Timothee Chalamet ga je portretirao,eto Akademija je rekla,ne za Oscara,ali smatram kako je dečko odigrao odličnu rolu.
Bure i pompe stvarao je Bob osobno,od samih početaka,kada je to imalo znatno veće konotacije i odjek,te je pjesma Don't Think Twice,It's All Right - odličan mišung folka i countryja,sjajne (ovdje ipak) osobne ispovijesti u naraciji iznesenoj bremenito emotivno,gotovo u par dušaka - zasjala na albumu The Freewheelin' i kasnije kao singl na B-strani Blowin' In The Wind,himne jedne generacije.
Dylana će smjestiti uz rame jednom Marquezu,Sartreu i Grassu,dodijelivši mu Nobelovu nagradu za književnost 2016. godine; u Haynesovu I'm Not There tumačiti će ga primjerice Richard Gere,Christian Bale i sjajna Cate Blanchett,kojoj će Oscar (nezasluženo) iskliznuti iz ruku,no Bob će ga ipak osvojiti sa odličnom pjesmom Things Have Changed iz jednako odličnog filma Zlatni Dečki.
U konačnici,bez da i spomenem nedodirljive ovozemaljske naslove bilo albuma,bilo veličanstvenih pjesama ovog čudesno produktivnog lirika,izabrani navod također je prigodne težine:
"So long,honey,babe,where I'm bound,I can't tell"

KAD BI MALO...SEDAM PUTA...MOZAK STAO - Obojeni Program (1990)

Premda ih se u raznim izborima najboljih bandova ovih prostora ne stavlja u sami vrh,što ajde,razumijem,jer konkurencija je zbilja jaka,Obojence držim bandom izuzetnog izraza, kvalitete ravne sastavima sličnog zvuka koji su kroz 90e carevali centrima glazbene kulture Zapada.
Kebra i minimalizam njegova literarnog stila,kao i način više pripovijedanja,nego pjevanja,centralna je točka banda,odakle se grana post-punk tumačenje osobite autentičnosti prepoznate od strane Čikara/Dragaš selektora,čiji Search & Enjoy uzima grupu pod svoj krov i objavljuje nastupni album Najvažnije Je Biti Zdrav.
Djelo je to visprenih sviračkih igrarija,što angažirana ljuljanja od mirne forme do razbuktale vatre koja plamti u gore naslovnoj pjesmi misaone radnje,privlači,osvaja i zove na repeat,a slična će ponavljanja band bilježiti i na albumima koji će uslijediti - britkim i višebojnim,uspješnim i sjajnim!
I potpuno je svejedno označiti studijske originale,kao i faze grupe sa dva basa (Bebec majstore,naklon do poda) ili vrijeme Kneževićeve vlasti sa sjajnim gitarama u napadu,vjetrovi sa vrhova ovoga sastava nosili su poseban znak,struju i glazbeni oblak unikatnog oblika.

"O ti,o ja,o ti, i u tebi sreća"

I THINK IT'S GOING TO WORK OUT FINE - Ry Cooder (1979)

Gotovo sve čega se primio majstor Ry,pretvorio je u zlato!
Takvoga je sjaja i prekrasan instrumental sa albuma Bop Till You Drop,pjesma koja Cooderovim tumačenjem,njegovim načinom govora gitarom i sa gitarom,daje definiciju jedinstvenosti - dar kakav Ry posjeduje,a isti je naravno i izglancao predanim radom na njemu,nekako sumnjam da je usporediv ili sličan znanoj mi bazi gitarističkih interpretatora.
Iako su pjesmu prvotno snimili Mickey & Sylvia,zatim je popularizirali Ike & Tina Turner,kasnije (pokušavali) i mnogi drugi,Cooderova izvedba u kojoj važnu ulogu ima i odlična ritam sekcija sa majstorima zanata (Jim Keltner na bubnjevima i Tim Drummond na basu), jednostavno obuzima emocijama pozitivnog predznaka,jer premda katkad tonovi stvari djeluju tužni ili gotovo jecajući,pred očima imam zamišljenu sliku albatrosa kako gospodari zrakom savršeno smirenim letom i to mi šapuće, poput Ryove gitare,ono što stoji i u samom naslovu: sve će biti u najboljem redu!

I CAN'T STOP THINKING ABOUT YOU - Sting (2016)

Gordon Sumner,svima nam poznatiji kao Sting,često je znao iznenaditi ostvarenjima. Najviše je to činio u društvu Copelanda i Summersa sa kojima je tvorio ponajbolji trio u spektru glazbene industrije,a iako sam njegovu solističku karijeru nekako više zaobilazio,nego poput spužve upijao,stvar poput ove privukla je pažnju jer upravo evocira fluidni glazbeni žargon kakav su "policajci" definirali.
Stvari ovdje postavljam zapravo iz dva kuta gledano - kada si toliko dobar,bitan i utjecajan,a što Sting neupitno jest,zaslužuješ imati vedete,kakve je i imao u Policeu,a i u svim fazama dinamične solo karijere - naravno,prebacimo sada lopticu i u taj drugi kut promatranja,jer svirački genijalci poput Dominica Millera ili Vinnieja Colauite apsolutno pršte svojom dominacijom i snalaženjem,a što tek reći za stare lisce novovalnih startova,okrenem li ogledalo početku rečenice!?
U ovoj odličnoj pjesmi doista se okrenuo,a što je vrlo rijetko činio godinama unatrag,svirci Policea sa konca 70ih,naravno ne onako britko,furiozno (hm,možda Vinnie ipak jest),no slušajući temu,aranžman i sviračku motivaciju,lagano je mogu smjestiti na Reggatu ili Outlandos, neizbježno ukalkuliravši autorove godine,kao i godinu nastanka pjesme.
Kako bilo da bilo,Stinga se ne zaobilazi krenete li redati jedinstvene vrste u glazbi kao takvoj,na ovaj ili onaj način.

THINK - Aretha Franklin (1968)

Kakva je tek ovo porcija groovea koji ruši sve prepreke pred sobom i naprosto uzima primat u svakoj prostoriji do koje i ovlaš dopre!
Jer kada klavir započne onu upečatljivu temu,tako jednostavnu i tako zaraznu,krenu iskakati prateći vokali,fraze puhača nadiru u valovima,a Kraljica soula eruptira glasom kakav se pojavi vjerojatno tek jednom u vremenu - dobijemo ubrzanje zemaljske kugle kroz ove tek nešto više od dvije minute R&B/funk/gospel obraćanja.
Stvar je ovo više od motivacijske vještine izlaganja jer kada Lady Soul zagrmi u mikrofon svojim nesalomljivim instrumentom,pucaju sve brane i stakla svih izloga do kojih ova gospel diva iz zvučnika dopire.
Godina je 1968. i svijetom kulminiraju krvavi trenuci,puca se posvuda i demonstracije se kumuliraju; pa ipak glazba nadjačava sve nevolje i svo zlo ovoga svijeta - Aretha izbacuje dva fantastična albuma,Lady Soul i Aretha Now,smještajući tako izdavačku kuću Atlantic na vrh,te sama biva krunisana za sva vremena.
Rado se sjetim scene iz genijalnog filma Blues Brothers - Jake i Elwood sjede za šankom,a Aretha drži lekciju suprugu "Guitar" Murphyju...Freedom!



STOP ME IF YOU THINK YOU'VE HEARD THIS ONE BEFORE - The Smiths (1987)

Neponovljivi Smithsi, odnosno rezolutni Morrissey i "učitelj gitare" Marr, upravo za kraj svoga puta izbace stvar poput ove i dobace do ponajboljih trenutaka banda.
Ok,možda sam ovom tvrdnjom dospio na sklizak teren,jer,priznajem,ukupno gledano The Queen Is Dead i Meat Is Murder su fenomenalne ploče čija potka,himničnost i slojevite kombinacije ipak prestižu odjavnu špicu sastava prezentiranu albumom Strangeways,Here We Come,no kakofonija (pritom ciljam na Marra koji sjaji gitarom) u Stop Me...korespondira,odnosno odgovara izazovima mnogo većih hitova prethodno objavljenih.
Ovdje je apsolutno sve sjajno,bandu prirođena melodičnost,Morrisseyevo pjevanje poslovično egoistično i tečno,ukusno i blistavo,no posebno svjetlo reflektora ipak ide na Marra čije rukovanje gitarom netom biva maestralan komadić ili predani forte jedinstvenosti stila.
Na koncu,iskrenje među članovima banda dovelo ih je do slijepe ulice iz koje nisu znali izaći,no opus,kvaliteta i žar banda,biti će putokaz geek trubadurima,naravno ne samo njima,da ustanu i krenu revolucionarnim koracima mančesterskih ikona.

WHERE IS MY MIND - Pixies (1988)

Nađete li i najmanju manu,zamjerku ili slabu točku ovoj pjesmi,odustati ću od glazbe i prebacujem se na komentiranje klijanja invazivnih biljnih vrsta.
Ovakvih bandova danas više nema! Mislim,pojavi se tu i tamo dobar band,neću griješiti dušu,ali značaj kakav su Pixies dali,aranžmane kakve su oni ponudili,općenito tkivo melodije i pjesme...još pridodajem svemu Albinijevu produkciju i zaključujem kako više od ovoga teško možemo dobiti!
Black Francis i njegov nepogrešivi idejni sklop,te način pjevanja i ta obuzdana,koliko i divlja emocija,Santiagove plutajuće gitare povremeno ubojite poput nagazne mine i praktički lucidna energija između Kim Deal (da ne izostavim karakteristične vokalne dionice) i Loveringa,daju sastavu najbolji mogući smještaj i polazna su točka (gotovo) svih pravaca alter/indie glazbenih određenja.
Ne znam za vas,ali i danas slušajući Where Is My Mind,iz misli mi ne silazi smiješak kada konstatiram kako su do Trompe Le Monde bili (skoro) bezgrešni osvajači, kojima sva kasnija lutanja i formativne i ine grijehe jednostavno brišem i niti ne uzimam u obzir.
Kada bih kojim slučajem sreo Franka,upitao bih ga je li tu ludu ribu iz teksta zbilja roneći ugledao,ili je to bio produkt poetske mašte.

dario b. // 30/03/2025