Mogao bih ovaj raport napisati u klasičnom maniru kao što ga uobičavaju neki terapeuti: na predgrupu sam zakasnio, no kako sam čuo od onih koji su ih gledali, bili su glasni. A nakon njih izašli su headlineri i svi su pali u trans. I oni su isto bili glasni jer su svirali električne gitare priključene na kablove i imali su bubnjara, ali što da vam više detaljiziram jer je bila ovo prekrasna večer za pamćenje. Svaki daljnji komentar je suvišan i mogao bi pokvariti konačan dojam. Ha-ha-ha! Ah, možda bi čak i bilo najbolje ostaviti ovaj izvještaj ovakvim, no tada bi se sav prijeko potreban kritički komentar i osvrt slomio pod najezdom bezrazložne subjektivnosti. Jer, daleko od toga da je ovo bila nekakva izuzetna večer unatoč tome što su hrvatsku metropolu po prvi puta posjetili velški mega popularni metalcoreaši kojima cifra od taman krcatog Boogaloo-a dođe tek samo kao solidna tonska proba prije daleko većih koncerata na kojima se skupi po nekoliko desetaka tisuća ljudi. Dokazi njihove ogromne popularnosti stoje na nevjerojatnim youtube pokazateljima koji se broje u milijunima pregleda, čak i stotinama milijuna tako da se od prve sekunde jasno uočilo kako Matt Tucku (s novom hipsterskom kokoticom i ogromnom bradurinom) i ekipi zagrebački nastup neće biti ništa drugo osim rutinskog, čak i kurtoaznog upoznavanja s fanovima na jasno odmjeren i striktno preciziran način. Set lista puna čistih zicera s 13 singlova - 7 iz tekuće, a 5 iz prošle decenije su im mjerilo tog fantastičnog komercijalnog uspjeha, pa premda se očekivalo još ponešto mimo singl izdanja, na žalost, nisu upriličili ništa izuzev moćne i zabavne solo točke bubnjara Jason Bowlda koji se pokazao još i najboljom komunikativnom karikom između benda i publike u drugom dijelu koncerta, taman kao uvodnik u jedan od najznačajnijih im hitova "Scream aim fire" iz one najranije thrash faze. Otvorivši nastup sa singlovima "Don't need you" i "Over it" s friškog albuma "Gravity" (2018) moglo se pretpostaviti kako će igrati samo na vitalne adute potpomognute jasnom zvučnom slikom s povremenim elektronskim dionicama i synth pasažima koje je emitirao njihov ton majstor. S čistom namjerom, stao sam taman iza tonca jer me zanimala ta tehnička sprega. Fakat, ljudi znaju svoj posao, imaju gomilu kibernetike oko sebe reducirajući i najmanje oscilacije s kojima se bend na pozornici doima čvrstim zvučnim bedemom u kome ništa nije prepušteno slučaju improvizacije, a uostalom, takav koncept niti samom bendu ne dozvoljava nikakve otklone da se odsvira nešto mimo protokola. No, pak to ne znači da BFMV zvuče kao studijska preslika, primjerice suhonjavije teme poput "Worthless" koje sam se pribojavao da bi mogla disfunkcionalno odjeknuti ili "Letting you go", te "Piece of me" (sve tri s posljednja dva albuma) imaju daleko bolju energičnu prohodnost u ovakvoj živoj izvedbi, ali osobno sam mnogo više očekivao od ubojitosti benda na pozornici. Tuck jedva da je orosio čelo i 2-3 put se prošetao binom, drugi gitarist i glavni urlator Michael Paget se uglavnom stacionirao za mikrofon, dok je najagilniji uz bubnjara bio basist Jamie Mathias koji se s vremena na vrijeme odvažio da s lijeve strane pozornice napravi nekoliko koraka, ali ništa od nekog skoka, headbanginga ili one mahnitosti koja bi se očekivala od metalcoreaša. Bend je jednostavno rečeno nježna ovčica na pozornici sa strogo zacrtanim gabaritima izvevši na kratkom bisu očekivane himne "Tears don't fall" i "Walking the demon". I kraj svirke nakon svega jedva jedvice nategnutih sat vremena zahvaljujući bubnjarskoj solo točki. Dojam kojeg su ostavili je profesionalna etika unatoč tome što se njihova mlada publika razgalila od prve do zadnje pjesme, djevojke su se skidale u topiće i grudnjake doživljavajući ekstaze, formiran je u nekoliko navrata i mosh-pit, pa skandiranje i pjevanje, ali Tucka to ama baš ništa posebno nije intrigiralo dobacivši tek samo nekoliko suvislih rečenica između pjesama. Kao da im se nije dalo pružiti više ili su, pak, što je općenita sumnja, bili indisponirani štedeći snagu za puno transparentnije svirke koje ih na ovoj turneji očekuju po Rusiji, no sve se svelo na odigravanje suhoparne utakmice u kojoj rezultat i nije osobito bitan jer su BFMV prevelike zvijezde da bi trčale po terenu s ciljem nadmetanja i dokazivanja, ali ako ništa drugo, barem smo ih imali prilike vidjeti u fazi kad su još koliko-toliko potentna opcija metalcorea.

horvi // 04/04/2019

> vidi sve fotke // see all photos