home > mjuzik > Bullet For My Valentine

kontakt | search |

BULLET FOR MY VALENTINE: Bullet For My Valentine (Spinefarm, 2021)

Nazvati sedmi album, po ničemu posebno simboličan, barem kad je brojka u pitanju prema nazivu benda i ujedno prvog im EP-ija iz 2004. predstavlja već u samom startu dobranu sumnju inegriteta kreativnosti. Pa jel' moguće da Matt Tucker i ekipa nisu mogli osmisliti originalniji naziv...
[  ]

Izgleda da nisu. A opet, kad u takvom trenutku autor nazove album vlastitim imenom, želja je da poruči kako je ovo najbolji dio karijere i da se raduje budućnosti. S komercijalne strane ne ide im loše, ali tiraži zadnjih albuma im znatno opadaju premda stalno davaju izjave kako se ponovno vraćaju na one stare, rane urnebesne pržione, da bi sa svakim narednim razblažavali dolijevanjem mekanijih aditiva što im se i isplatilo. Ne zaboravimo, s prošlim "Gravity" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=28367 (2018) su ostvarili ogromnu svjetsku turneju i dosegli milijardu pregleda na youtube, a to nimalo nije mačji kašalj premda su na prvom zagrebačkom koncertu 2.IV 2019. www.terapija.net/koncert.asp?ID=29082 odigrali šminkersku rolu trendly hipster metalaca koji vode uredan sportski život i odlaze na spavanje nakon TV crtića, opranih zubića, popeglanih piđama i zategnutih plahti na krevetićima.
[ Bullet For My Valentine ]

Bullet For My Valentine   © 2021

Jer, promatrajući furiozno bijesni početak ovog albuma s prva dva singla, otrovnim škrgutavim gušenjem "Parasite" i "Knives" koji doslovce melju i žežu ko' u tim najboljim danima s ostatkom materijala, evidentan je kinetički pad energije koji se podiže tek tu i tamo još u skladbama "Paralysed" i završnoj "Death by a thousand cuts" je apsolutno premalo i premršavo za razvikani bend svjetske reputacije i to u trenutku kada je gotovo kompletna metal elita aktualizirala u posljednjih 5-6 godina izvjesne 'pop' konotacije, uključujući čak i posljednji, razočaravajući Converge što se od mahnitih tempova pretvorio skoro u zapomagajuće sludge/ post-metal darkere.



U takvoj situaciji ovi Velšani su mogli sjajno iskoristiti priliku i doslovce ih satrti sa zemljom, ali nisu. Još ranije su na prethodnim radovima počeli pokazivati oscilacije skretanjem ka Linkin Park, a ovdje su te reference još i očitije. Od treće "My reverie" počinju piguljenja-miguljenja umjerenih, pa i laganijih tempova s obaveznim atmosferičnim gitarama, Tuckov vokal se bazira na lijepuškasto sročenim sintagmama, ponekim okrepljenim i strastvenim, no jasno pati od učestalog zaobilaženja karizme, jedino ga growlom tu i tamo poprate glavni gitarist Michael Paget i basist Jamie Matthias, te se u nekim trenucima pričini da će zaista skrenuti u aktualni metallic 'pop' fazon. "No happy ever after" se bazira na standardnom heavy riffu poznatom još od ranih Judas Priest i Saxon s kombinacijom Metallice, a prtljanje levijantnih noise basova "Can't escape the waves" nikako ne može podići dojam prosječnosti već nakon polovice materijala. Istina, u noise-rocku ovo bi jako dobro sjelo, međutim takvih štoseva smo se odavno naslušali od Lizarda sve do naših Peach Pit.



U principu, osim navedene 4 zaista moćne pjesme, sredina albuma je popunjena šepavim i zdepastim talogom koji je bio evidentan da će kad-tad izaći na vidjelo u obliku sve pristupačnijeg približavanja mainstreamu sa čak i hard-rock himničnošću poput nezgrapne pjesme "Bastards" koja bi trebala (mogla) biti prosvjedna tema, ali ne nosi nikakvu emociju osim blage srdžbe, te još dva singla "Rainbow veins" o borbi za mentalno zdravlje i Machine Head-ovske "Shatter" koji tek malčice odudaraju zahvaljujući blagoj progresiji, međutim u kompletu su se ovaj puta definitivno pokazali nedosljednim postavši štreberski Weezer-i metalcorea glumatajući beskućnike u tunelu s vrlo blesavim klišejiziranim tekstovima na nivou tinejdžera od 17-18 godina koji pojma nema o životu kukajući depresivno, posesivno i cvilidretavo. Ona tenzija o najboljem albumu naslovljenom imenom autora pada u vodu, nema destilacije, već samo rada kome je stubokom suđeno da vrlo brzo postane zaborav uspavljujuće večere uz dosadan film što je toliko glasno bio najavljivan, a kad je počeo da se vrti, već ste nakon prvih desetak minuta znali njegov sadržaj i završetak jer ste takvih pogledali poprilično puno. I to daleko uzbudljivijih da bi vas održali budnima.

Ne treba niti pitati zašto su napravili ovakav album. Dovoljno je pogledati da na youtube imaju 1.67 milijuna pretplatnika, a to donosi ogrome pare. Može se ovako i s pola snage uz pripomoć one dobre teze 'čim gluplje, tim bolje'. I slavnije. Ploča, kaseta i CD više nisu bitni.

Naslovi: 1.Parasite, 2.Knives, 3.My reverie, 4.No happy ever after, 5.Can't escape the waves, 6.Bastards, 7.Rainbow veins, 8.Shatter, 9.Paralysed, 10.Death by a thousand cuts

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 24/11/2021

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Zebra

ŠIZA: Zebra (2024)

| 27/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Jugoslavija 1941​-​1945

BRANDKOMMANDO: Jugoslavija 1941​-​1945 (2024)

| 27/03/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Disgraced Emanations From A Tranquil State

APPARITION: Disgraced Emanations From A Tranquil State (2024)

| 26/03/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Levitate

GHLOW: Levitate (2024)

| 25/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Time to Breathe

SM4LLPOX: Time to Breathe (2024)

| 24/03/2024 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*