Editors su jedan od onih bendova koji sa svakim svojim pojavljivanjem jednostavno uspijevaju biti bolji nego prošli put. Tako, na njihov koncert se može otići pet i više puta, i svaki put doživjeti jedno od onih iskustava kojima se čovjek uvijek ispočetka jednako razveseli, i s kojih otiđe zadovoljan dobivenim. Tako je bilo i ovoga puta, na još jednom njihovom pojavljivanju pred zagrebačkom publikom u Tvornici kulture, 17. travnja 2018. godine. U sklopu promocije novog albuma naslova Violence, iz 2018. godine, koji je zvukovno nastavio u žešćem i kompleksnijem smjeru zadanom na prethodnom albumu, Zagreb je dobio priliku još jednom popratiti glazbenu evoluciju Editorsa. Zaokret prema kompleksnijem zvuku s prethodnog albuma, obilježen suhim i teškim tonovima i setovima pjesama koje se moraju poslušati u zaokruženoj cjelini da bi priča koju pričaju imala smisla, još uvijek je, nasreću očuvan. Nema više setova složenih po uzoru na klasičnu pop-rock pjesmaricu, vođenih jednom zajedničkom niti vodiljom, a zapravo ne pretjerano povezanih. Sada je za Editorse nastupilo vrijeme smislenih umjetničkih cjelina, koje bez svih svojih dijelova ne uspijevaju prenijeti sentiment koji se treba prenijeti. Na koncertnom događanju, to je ostvareno slaganjem pjesama u promišljenu set listu, koja uspijeva na zadovoljavajući način postići ravnotežu između žestokog post-punk izričaja, tranzičnog ponavljanja ritamskih obrazaca i opuštajućih trenutaka koji zapravo služe samo kao uvod u konstrukciju još veće napetosti. Zanimljivo je da, i vjerojatno skroz neočekivano, Violence predstavlja umjetnički vrhunac za Editorse. Pretpostavljam da se tome malo ljudi nadalo. Premda je tijek karijere Editorsa obilježilo usmjeravanje artističkog izričaja od post-punk melodija ugodno spojenih s elektroničkim zvukovima na prvim albumima, koji su Editorsima zaradili cinični nadimak Boy Division, pa sve do zvukovno mjestimice lakšeg, a po spektru prenesenih emocija olinjalog, albuma The Weight of Your Love; posljednjih godina se uočava novi pravac u njihovom promišljanju izgradnje zvuka. In Dream, iz 2015., bio je suh album, pjesama čvrsto spojenih u cjelinu čiji dijelovi zasebno funkcioniraju znatno lošije nego zajedno. Post-punk iz prethodnih razdoblja, usporediv sa zvukom ne-anesteziranog Interpola koji ima volje za životom, sada je zamijenjen čvršće strukturiranim i bezbojnijim tonovima na granici šuma u zaokruženom narativu. Zvuk je to koji je nastao na odmaku od prethodnog dijela opusa, kao što ga frontmen Tom Smith opisuje, zvuk koji nastaje kad bend ponovno uči hodati, na novim nogama. Nastao je u trenu kad se bend povlači u potpunu izolaciju i sam odrađuje album od početka do kraja. Zvuk koji je istovremeno i pop i eksperimentalan. Tim stopama nastavlja i Violence, koji je svjetlo dana ugledao tek pred koji tjedan, poetski na stalnoj razmeđi između odlučnosti i očaja, a zvukovno sinteza svega što je bilo prije, u smislu refleksije prema starome sa stanovišta novog. Na taj način, poslije više od desetljeća postojanja, ono što Editorsi na koncertu mogu ponuditi, jest presjek svojeg stilskog razvoja, koji će se poslužiti muzičkim postupcima od svojeg početka usidrenog duboko u post-punk i ne pretjerano eksperimentalna ostvarenja, sve do današnjih plesnih goth-pop hitova kojima je uspjeh zagarantiran. Vjerojatno je poželjno odgovoriti na pitanje o tome kako se takva sintetska ravnoteža zvukova uspijeva postići. Odgovor je u perspektivi sagledavanja vlastitog opusa. Editors je bend koji ne bježi od sebe i svojih ranijih faza. Istina je da Boy Division nije nadimak koji je smišljen dobronamjerno, i on vjerojatno najbolje od svega opisuje početak koji su Editorsi doživjeli još 2005. godine s prvim albumom. U današnje vrijeme, kada bend surađuje s glazbenicima kao što su Leo Abrahams i Blanck Mass, zvuk prvog razdoblja nešto je za što je slabo vjerojatno da će ikad u potpunosti oživjeti na nekom novom djelu koje bi Editorsi mogli izbaciti. Pa ipak, na pozornici, bend uspijeva taj zvuk savršeno uklopiti u svoj novi stilski zaokret, i to na način da iz današnje perspektive sagledava ono što je bilo prije, i u izvedbi ispravlja sve greške iz mladosti. To se ponajprije odnosi na postizanje sasvim nove razine emocionalne razrade pjesme, koja se obistinjuje ponajprije kroz interpretaciju i funkcionira upravo na toj razini. Naravno, logično, nije za očekivati da će bend pristati promijeniti vlastiti opus kako bi ga uskladio sa svojim novim stilom. Nitko neće raditi preradu samoga sebe u svrhu postizanja umjetničke ujednačenosti, i to se ne bi trebalo ni tražiti. U tom smislu, kad govorim o pomicanju perspektive, želim istaknuti točku s koje se sagledava ono što se interpretira. 2018. godina i 2005. godina između sebe imaju više od desetljeća osobnog i kolektivnog razvoja jednog benda, u kojem su svi članovi doživjeli životne promjene. Netko je postao otac, netko je otišao živjeti u novi grad. Svi zajedno su evoluirali kao glazbenici, i logično je da se ne mogu na isti način povezati s emocijama i narativima koje su iskazivali pred deset i više godina. Na planu stvaranja novog to znači zaokret u stilu; a na planu izvedbe to znači novo stajalište s odmakom koji zapravo znači pronalaženje novih ekspresijskih kompleksa koji vjerojatno u početku nisu ni bili mišljeni. Mjesto na kojem se to najbolje moglo vidjeti je izvedba Papillona, ostavljena za neprimjetan i ugodan bis, koja je u sebi objedinila sve o čemu je do sada bilo riječi. Naime, kroz odlično izvedene improvizirane dijelove, Papillon je poprimio sasvim novo obličje, a jedan od najvećih hitova koje su Editorsi ikad izbacili, time je bio odveden na razinu za koju je rijetko tko mogao pogoditi da će biti odveden. Od svih jučer potenciranih akustičnih elemenata te pjesme, pa do plesne matrice koja krasi izvornik, sinoćnja izvedba poslužila je kao presjek cijele evolucije benda, i pokazala da su Editorsi mnogo više nego neki nadobudni Boy Division iz Engleske koji jedri na leđima citiranja svojih glazbenih uzora, i da se sada sa sigurnošću može reći da se radi o čvrstom i velikom bendu, koji je u stanju stvoriti zvučni zid tektonskih razmjera i održati ga živim i snažnim bez da se uruši u vlastitim nepotpunostima ili da u ijednom trenutku izgleda neprimjereno. Ovako uspješno sažeti cijeli svoj opus i godine glazbenog promišljanja u jednu jedinu pjesmu mogu doista samo najveći. Tako Editorsi dokazuju da je prošlo vrijeme kad će u intervjuima navoditi tko su im glazbeni uzori, i da je napokon osvanuo trenutak u kojem će se oni navoditi kao uzor drugima, čak i većima od sebe. Na taj način, izdanje Editorsa koje se moglo vidjeti u Tvornici kulture 17. travnja 2018. bilo je još kompleksnije i ujednačenije od prethodnih. I naravno, samim time, zrelije, koherentnije i iskrenije od bilo kojeg prethodnog. Dakako, ovdje ni u ludilu ne želim konstatirati kako su Editorsi prije imali koncertni nastup koji bi se mogao okarakterizirati kao nekoherentan ili neiskren, ali ovaj je bez svake sumnje nadmašio svako njihovo prethodno pojavljivanje. Tom Smith se, čini se, nikada prije nije osjećao tako samouvjereno i ugodno u baratanju sa svojih 4.75 oktava vokalnog raspona, i ovoga puta ga je odlučio iskoristiti do kraja. Međutim, raspon glasa je samo jedna od dimenzija njegova talenta. Baratanje glasovnim bojama, koje na pjesmama poput Eat Raw Meat = Blood Drool ili Sugar zahtijeva zvonkiju boju, a na pjesmama poput Formaldehyde promjenu u grublju i sušu, je izvedeno s nevjerojatnom gipkošću; jednako kao i skakanje iz prirodnog registra u vrlo ugodan i uvježban falset. Isto se može reći i za njegovo vješto uskakanje za glasovir ili akustičnu gitaru, koje decentno upotpunjuje frenetiku zvučne raznobojnosti Editorsa. Bez obzira radi li se o sporom akustičnom dijelu koji opušta publiku ili o ritmu koji svojim ponavljanjem odvodi u trans. Eto, bez straha mogu konstatirati da se radi o jednom od najboljih frontmena koje sam imao prilike vidjeti uživo. Komunikacija benda s publikom odvija se na suptilnim razinama gestikulacije i mimike. Iskrenost koja se očituje u interpretaciji ionako nema pretjerano velike potrebe biti podebljana razgovorom s publikom ili dodatnim objašnjenjima. Glazba govori za sebe sve što treba reći. Na taj način, postiže se sinteza između specifične i vrlo sugestivne gestikulacije s pozornice, besprijekorno odsviranih glazbenih dionica, i samog prostora i njegove konstrukcije. Nažalost, koliko god puta da sam bio na koncertu Editorsa, nisam uspio taj bend pogledati i poslušati u ambijentu koji nije bio Tvornica kulture, pa ne mogu reći ništa o tome kako njihova glazba funkcionira, primjerice, na otvorenoj pozornici na festivalu. Mislim da ne griješim kad konstatiram da prostor upravo te veličine savršeno odgovara kapacitetima izvedbe, jer postiže dobru ravnotežu između veličine i potrebne intimnosti.
Još samo kad bi uprava Tvornice kulture odlučila biti humana, i uključila ventilaciju da radi na propisanom kapacitetu odzračivanja.

johnny mcfearless // 19/04/2018

> vidi sve fotke // see all photos