Drugi nastup ovog vrlo cijenjenog dueta iz New Yorka u Zagrebu (prvi je bio 2002. u Močvari) prošao je relativno očekivano. Tridesetak posjetitelja koji su udobno zavaljeni u naslonjače proveli nešto manje od sat i pola uz njihovu ekspresivnu avangardu prošaranu elementima jazza, eksperimentalne, rock i tribalne glazbe može biti više nego zadovoljno, a "rušitelji priznatih ideala" su ovu prigodu iskoristili i za promociju svojeg hvaljenog, šestog po redu albuma "The Body Never Lies" (2006.).

U okviru svoje nove turneje po Europi, Iconoclast je ponovno posjetio Zagreb, te bez nekih većih kašnjenja zapoćeo koncert netom nakon završetka polufinalne utakmice Hrvatskog kupa Dinamo - Hajduk (1:0) koja se i ne pretjerano pozorno pratila u susjednom "backgroundu", bircu Teatra&TD. Elem, dakle, nikakvih ovdje nije bilo strasnih predstavnika navijačkih skupina, već samo na prste probrana publika koja je došla po svoj zasluženi obrok modernog i avangardnog zvuka. Julie Joslyn (alt sax i violina) pojavila se u crnoj večernjoj haljini, te salonkama sa visokim potpeticama, dok se Leo Ciesa (bubnjevi i klavijature) odjenuo vrlo sportski u crnoj majici i crnoj svilenoj trenirci sa zatvorenim nogavicama kako mu ne bi smetale prilikom vratolomija sa nogarima (pedalama) na bas bubnju, fuzzu i još nekim pojedinostima na kojima obilato radi s nogama. Naravno, oboje su imali crne naočale i na ne pretjerano osvijetljenom stageu otvorili koncert s agresivnim komadom "The body never lies" s njihovog istoimenog posljednjeg albuma. Julie je ovdje jedini put "zapjevala" i to na nivou koji je vrlo blizak Diamandi Gallas i Meredith Monk. Komad je obilato zapapren s puno različitih aranžmana, te su nastavili svoju egzibiciju kroz raznoliki repertoar iz svoje vrlo ekspresivne i kako to oni vole nazivati "ogoljene, brutalne i lijepe" glazbene kajdanke. Nižu skladbe "The rage is magic", "Flying with a symbol song", "Wild sex", "Razor ask", "No way of better"... koje se posve razlikuju jedna od druge bogatstvom različitih idejnih i kreativnih zahvata.

Tako primjerice na momente zvuče kao čudna smjesa ranih Sonic Youth pri čemu proizvode čisti noise sa potpunim razbijanjem kompozicije gdje pokazuju izuzetno smjele korake da od proizvedene buke naprave uspon i pad aranžmana gdje Leo istovremeno svira i bubnjeve i klavijature. U komadu "Flying with a symbol song" oboje duvaju u instrumente koje su sami napravili - tanke plastične prozirne cijevi sa piskovima koje najpribližnije zvuče poput flaute na način kako je tretirana kod James Newtona na albumu "Axum" iz 1982., te se u istom, gotovo tribalnom procesu nadovezuju na plemenske konotacije naroda Gornje Volte, Malija, Gane i Nigera. Oni koji su poslušali album etnomuzikologa Stephen Jay-a "Africa - Drum, Chant & Instrumental Music" zabilježen na običnom magnetofonu prilikom njegovog obilaska zapadne Sahare i dijela Gvinejskog zaljeva negdje u osamdesetima znaju o čemu je riječ. Također i u skladbi "Wild sex" koriste sličnu glazbenu grafiku James Newtona (dupla flauta) koju Julie prezentira preko efekta zvuka duplog saksofona uz pomoć nekoliko pedala i efekata kojima barata nogama uz potporu Leovog bubnjarskog ritma, dok se u najplesnijem komadu (za koji neznam naziv) ponovno vraćaju na plemenski obred praćen mnogobrojnim udaraljkaškim sekvencama koje nedvojbeno asociraju na poziv poglavice uoči zova na kišu ili sakupljanje plemena za lov. Sve to se postepeno pretvara u vrlo primamljivu minimalističku melodiju (Leo istovremeno svira bubnjeve i klavijature) koja donosi slavljenički duh povodom vrlo dobro uspjele akcije. Već naredna tema "Razor ask" je nešto posve drugačije - počinje vrlo brutalno, nešto poput japanskih Ruins u opakoj varijanti, te se gradira u svojevrsni psihodelični kraut-rock obogaćen sjajnim dionicama violine. I tako redom nizaju skladbu za skladbom, svaka drugačija, posve različitija od prethodne. Ovaj dvojac na koncertu je uz pomoć samo nekoliko instrumenata (bubnjevi, klavijature, saksofon, violina i nekoliko "priručnih" naprava) proizveo zvuk koji se trude napraviti ne samo vrlo dobro podmazani bandovi, već i studijski glazbenici, kompozitori, sampleraši i čitavi orkestri. U njihovoj glazbi se prolama velika povijest suvremene klasične, jazz, folk i rock glazbe (Cage, Stockhausen, Glass, Anthony Braxton, Jan Garbarek, za primjer...), da bi pred sam kraj koncerta Leo izašao s pozornice i narativno ispričao priču o "Deep dressed girls" (uz pratnju saxa) na vrlo teatralan, brutalan i naglašeni umjetnički stand-up način. (to je bila jedina prilika da ga naslikam izvan njegovog seta bubnjeva). U njihovom prezentiranom pristupu nema apsolutno nikakvog nadri-umjetničkog šalabajzanja, oni jesu čista glazbena umjetnost koju primjerice Julie povremeno mora čitati s nota (uz to koristi i tehniku fingerpicking, u klasičnoj glazbi znano kao picikato). Njihove kompozicije su uglavnom instrumentali vrlo kratke minutaže (3-7 min) prilikom čega se svojski ograniče na sam glavni tijek zadane teme koju na najbolji mogući način predoče.

Pomalo je žalosno da je nakon bisa kojeg vjerojatno nisu očekivali ostalo samo petero ljudi premda je Julie napomenula da bi im bilo veoma drago da audijencija ostane s njima, malo popriča, upiše se u njihovu e-mail listu i možda kupi poneki cd. No, zato sam sa suprugom Marijetom i još troje izuzetno zaintrigiranih osoba (dvije cure i jedan momak) ostao i saznao ono što mi je bilo na pameti nakon ovakvog neočekivanog, ali posve jednostavnog "šok" koncerta. Sam Leo mi je rekao da se divi europskoj publici prvenstveno zato jer ima kulturu slušanja, te da sam sluša strahovito mnogo glazbe u kojoj se nalazi i klasika i jazz i rock, pop, folk (i mnogo drugoga), te je rekao da uopće ne gleda glazbu po kategorijama, već po onome što ta glazba donosi i kakvi su joj ciljevi.

"Imate odličnu publiku i premda je nije bilo puno veoma mi se dopada i volio bih ponovno ovdje doći. Puno vam hvala. To nam mnogo znači jer inače sviramo samo za stroge kritičare pred kojima rušimo barijere. Ovdje kod vas je sasvim normalno, kao kad ja i Julie imamo probe, ljudi su nas slušali i pljeskom pozdravili svaku našu izvedbu. Zato smo odsvirali jako dobar koncer i mogli smo se koncetrirati na izvedbu." (Leo) Inače, Iconoclast su dvoje vrlo pristupačnih umjetnika kojima i malo predstavlja više nego mnogo, te im je ovaj kratki razgovor i odlazak publike značio (i govorio vrlo mnogo).

Za one koji žele više saznati o ovim velikanima adrese su:
Iconoclast, c/o Brown, 211 West 106 Street # 4c, New York, N.Y., 10025 USA
Ili www.iconoclastnyc.com
Sigurno će vam se javiti.

horvi // 20/03/2007