Bilo bi prikladno ovaj riport počet pričom o vlazi u noći, magli pored Savskog nasipa i šugavom osjećaju koji je večer nosila u sebi. No ništa od toga. Večer ko svaka jesenska. Bilo je hladno, bilo je maglovito, ali i to tek kasnije kad smo se nakon koncerta otputili kućama. Zato ću početi informacijom da sam neki dan prvi puta čuo za Lil Peepa. Mali Peep se predozirao lijekovima i potaknuo lavinu eulogija po glazbenim portalima, a u mom mozgu inficiranom pop kulturom odmah se oglasio alarm za uzbunu vrišteći "Lil who? Lil who? Lil who?". Par klikova po Deezeru kasnije i eto me kako klimam glavom na debeli masni bas iz uvoda u stvar "U said", koji me odmah povuko u davne dane čestog slušanja goth glazbe. Lil Peep bio je mladić u usponu koji je repao na emo i goth podloge i čiju bih karijeru vjerojatno s zanimanjem popratio, da eto nije prerano završila. Ostaje mi samo da i dalje klimam na Benz Truck, Better Off (Dying) i ostale odlične stvari s jedinog mu albuma - Come over when you're sober, Pt. 1, a nove predstavnike goth glazbe tražim među još aktivnim izvođačima. Bolje rečeno izvođačicama, s obzirom da su cure poput Chelsea Wolfe, Jenny Hval i Zole Jesus preuzele primat u kvaliteti scene. Neki dan sam isto tako prvi puta čuo i za Nicole Hummel. Ona je još uvijek čila i zdrava, te nas je u subotu pohodila u Močvari da predstavi svoj novi album Okovi (ne, nije prijevod s engleskog!). Ova američanka slavenskog porijekla voli se nazivati i Nika Roza Danilova, a još radije Zola Jesus. A Zolu znam! Jedna od glavnih protagonistica goth scene u ovom mileniju, već nas je dvaput pohodila nošena svojevremenim hajpom. Čini se da je hajp do danas nestao, što se dalo i primijetiti manjim prostorom rezerviranim za koncert. Kad sam Zolu gledao u Tvornici prije pet godina, gunđao sam nešto o namještenom karakteru cijelog nastupa, nedostatku kvalitetnog glazbenog materijala i pitao se što li će biti dalje s karijerom gospođice u usponu. Ispalo je da joj karijeru imam priliku stvarno i pratiti u real timeu. Ukazala se u Zagrebu već nakon izdavanja sljedećeg albuma "Taiga", no taj album mi je bio tako loš da ipak nisam osjetio potrebu za provjerom uživo. Kako je i sama Zola rekla, prelazak u jaču izdavačku kuću bio je motiviran i pokušajem jačeg iskoraka u mainstream, no cijela stvar baš i nije prošla u skladu s očekivanjima. U svom prethodnom osvrtu spominjao sam misterioznost, kojim su glazba i nastup bili obavijeni. Na Taigi je toga nestalo. Odbacivši na silu mrak prethodnika, bezličan album pjesmuljaka nije polučio proboj, a Nicole/Nika/Zola, što se mene tiče, našla se na brzom vlaku zaborava.

Dvije godine kasnije i Zola se vraća u Zagreb. Kako i zašto sam se našao u situaciji da se opet zainteresiram za nju treba pripisati mojoj sklonosti davanju neopreznih obećanja pred svjedocima. Uglavnom, kad sam već izvalio da ću otići na koncert vidjeti kako je Zola, krenuo sam preslušati novi album da procijenim koliko sam se zajebao. I ispada da zajeba ipak nije bilo. Zola se vratila manjem izdavaču, pronašla neke nove (nažalost i mračne) izvore inspiracije i izdala do sad najkoncizniji album. Ono što je na prethodniku bio mlaki pop, ovdje se opet pretvorilo u vrlo slušljivi dramatični darkeraj s plesnim beatom i pokojom baladom. Stoga mi je odlazak brzo postao must.

Čast da publiku "zagrije" prije Zole imao je Devon Welsh, još jedan alter ego našeg terapijskog urednika Ogija. Zapravo, tako sam mislio dok Devon nije počeo pjevati, jer je u tom trenutku sve ostalo samo na fizičkoj sličnosti. He he. Devona je vokalni dio bivšeg ambijentalnog dvojca Majical Cloudz. Ako ste čuli išta od njih, morali ste zapamtiti taj fantastičan vokal, koji savršeno prenosi tugu njihovih melankoličnih ljubavnih pjesama i prava je šteta što više ne djeluju u toj formi. Zbog toga je i njegov nastup u svojstvu predizvođača bio nešto što ne valja propustiti. Devon je svoj nastup počeo gotovo neprimjetno, u mraku dvorane odmah iskoračivši kroz nevidljivi zid koji razdvaja publiku i izvođača. Grupica nas pred stejdžom zapravo smo izgledali kao da petljamo nešto oko opreme, a sam Devon se "slučajno" zadesio s mikrofonom u ruci i a capella prosuo svoj talent kroz zvučnike. Dovoljno dojmljivo da u dvoranu povuče još više ekipe koja je vani brbljala te istog trena utihnula kako je ušla u taj mrak. Uslijedilo je pola sata opčinjenog slušanja i gledanja Devona, kako uz na matricu nasnimljene jednostavne melodije gitare ili klavira, ekspresivno pjeva svoje tužaljke. Čas krećući se, lomeći se ili samo čučeći među ljudima, Devon je uvlačio u svoj nastup. Kako se broj ljudi u dvorani povećavao, tako su dojmljivost, prisnost i intima cijelog nastupa rasli, povučeni gravitacijom tog malenog čovjeka i njegovog vokala. Iako sam se nadao da će izvesti i nešto od repetorara Majical Cloudz, izvodio je isključivo nove vlastite stvari, a koje su tematski i zvučno slične njegovom prijašnjem melankoličnom radu. Ako je Zola ovomilenijska gotičarka, Devon je zasigurno novoromantičar za milenijalce. Njegov vokal dostojan je ekvivalent na drugi način impresivnom Zolinom vokalu i šteta što nisu pokušali nešto zajedno izvesti. Do trenutka kad je Zola Jesus stupila na stejdž, Močvara se fino popunila stvarno šarolikom ekipom, od koje su neki doputovali čak i iz Italije. Potpuni mrak zamijenili su jaka scenska rasvjeta i gusti dim, davši vremena Zoli da izroni iz crne pozadine pozornice i crne kose prebačene preko lica, lomeći se u ekspresivnom plesu započne jednosatni nastup. Nažalost, sve fizičke karakteristike onog prvog nastupa zadržale su se i sada. Zola je zadržala misterioznu odsutnost, nedostatak spontanosti i napadno glumatanje. Jedina razlika bila je boja njezine pojave (kose/halje) koja je sad bila crna, a tada bijela. Poput Sadako, sablasne protagonistkinje japanskog horor serijala Ringu, Zola se bacala i uvijala po podu pozornice, skakutala kršeći ruke ili ih širila u pozi svog razapetog imenjaka. Sve skupa moglo je djelovati vrlo iritantno ili smiješno zabavno, ovisno o količini alkohola ili opijata koju ste unijeli u sebe. Zolin scenski nastup bio je zapravo podjednako ekspresivan kao i Devona prije nje, no nešto je ipak nedostajalo. Onaj ljudski potez silaska među ljude očito je bio faktor koji presuđuje. Zola je udaljena diva, čak i kad se penje po zvučnicima i monitorima. Čak i kad na kraju skoči sa pozornice i protrči kroz publiku, scenski nastup ostaje nastup, a ne povezivanje. Ne požliš je obgrliti, kao što su to ljudi nedavno radili Nicku Caveu kad se stuštio među ljude, već joj se uklanjaš i puštaš ju da luduje. No zato je manjak ljudske topline u nastupu nadoknadila glazbom. Ipak joj je moćan glas najjača snaga, a mogla ga je dostojno predstaviti konačno pogođenim glazbenim materijalom. Pratnju su joj činili dugogodišnji gitarist i friška violinistica, uz hrpu nasnimljenih sinteva i perkusija. Svirajući uglavnom (i srećom) stvari s novog albuma, nastup su podijelili u tri dijela. Krenulo je neobično plesno, nalik na rave party, dok se u središnjem dijelu atmosfera primirila i tada je i bio rijetki trenutak da je Zola nešto rekla osim "Zagrebe poludi!" (slobodna interpretacija autora). Spomenuvši nam inspiraciju pokušajem samoubojstva prijatelja, izvela je tužaljku Witness, te jednako dojmljivu Siphon. Treći dio nastupa bio je i najdojmljiviji, kad se uz potmule basove i Zolin operno izvježbani glas atmosfera ponovno podizala iz stvari u stvar. Meni najbolja Wiseblood, podsjetila me na prekrasan nastup Lamb u Tvornici, a stari single Vessel i dramatična Exhumed režećom violinom i potmulim beatom moćno su zakucali party do kraja. Skin na bisu, kojom očito oduvijek završava koncerte, legla je kao idealno hlađenje uzavrelih emocija. Najveća zamjerka Zolinom nastupu koji sam gledao prije pet godina bio mi je izvještačeni osjećaj cijele priredbe. Uvježbanost i režija do mjere kad se gubi sva spontanost je nešto što očekuem od velikih pop produkcija s plesačima, a ne i od troje izvođača u (malom) klubu. Pogon tada bila je želja za statusom pop zvijezde crnog spektra, pa je bilo zanimljivo vidjeti što se promijenilo nakon "Taige" i prizemljenja ambicija. Pet godina kasnije, Zolina fino režirana predstava nadograđena je i najkvalitetnijim albumom do sada, pa iako je posjet bio manji nego za prijašnjih dolazaka, u Močvari je stekla dosta novih fanova. Vidjelo se to i po dugom druženju uz merch štand, dok se strpljivo naslikavala sa svima koji su to tražili.

Iako ne trijumfalna, večer iznimnih vokalnih interpretacija i ekspresivnih nastupa (i Devona i Zole), opravdala je treći Zolin dolazak. Nastavak večeri u istom prostoru uz slušaonicu Sisters of Mercy i posljednje preživjele darkere Zagreba ostat će ipak obavijen misterijom. I maglom Savskog nasipa.

bir // 21/11/2017

> vidi sve fotke // see all photos