Ako niste znali, Motorpsycho su četvorica debelih, bradatih i tetoviranih ćelavaca u Mad Max dronjcima, bivši pljačkaši benzinskih pumpi i kladionica koji jašu choppere te lutaju svijetom u potrazi za gažama u zloglasnim birtijama. Sa sobom vuku u trošnoj prikolici neke krampove od instrumenata, nešto po njima znaju istandrkati, jer su savladali par akorada i osnovnih ritmova svirajući skupa u zatvorskom bendu obrade Motorheada. To je najkraći mogući opis benda Motorpsycho. Ali onoga iz neke paralelne dimenzije, jer ovaj večerašnji se niti u jednom segmentu nije uklapao u stereotipni opis kojeg ste upravo pročitali, a kojeg je vaš izvjestitelj iskonstruirao temeljem prvih asocijacija na ime grupe. Dakako, ispred Vintagea vas nije dočekao prizor blatnjavih i nabuđenih Harley-ja te gomile smrdljvih rednecka što flaše viskija piju k'o Frutek. Umjesto te filmske scene, dobili smo onu potpuno prozaičnu: prazno dvorište i ulašteni tour bus s pet zvijezdica. Tek je pokoji posjetitelj nakratko zastao na dvorištu da dovrši cigaretu prije ulaska. Valjda prvi put dolazi u Vintage, pa nije znao da se i unutra može pušiti. Ušavši u klub, prvi upečatljiv prizor bila je bina na kojoj je svaki pedalj bio nakrcan muzičkom opremom. Nekoliko tornjeva od pojačala i boxeva, beskonačno mnogo pedala, klavijature na tri kata, beskrajne rute kablova, stalci ovakvi i onakvi, set bubnjeva, bogat izbor gitara te nekoliko bljeskalica veličine uličnih svjetiljki. Na tren sam pomislio kako je Vintage Industrial Bar postao Vintage Music Shop u kojem upravo ima usljediti javna aukcija. Ali ipak, na binu su došla četiri lika i, zamislite, počela svirati. I to nekakav progresivni rock s mnoštvom classic rock, psihodeličnih i jazz upliva. Ima ih četvero i svi, izuzevši mlađahnog bubnjara, izgledaju kao da su ispali iz sredine 70-ih, duge kose, brade, hipijevština i te brije. S publikom su komunicirali na sljedeći način: 1) "Dobar dan!", 2) Dva sata muzike, 3) "Hvala, doviđenja!". Možda ih želite optužiti za introvertiranost, ali radije uzmite u obzir da se radi o vrsti muzike gdje bi svaka riječ između pjesama pokvarila doživljaj koncerta te vas spustila nazad na zemlju. A vjerujte mi, zemlja je zadnje mjesto na kojem želite boraviti dok slušate njihove putevšestvije bespućima muzičkih prostranstava. Doduše, prva polovica nastupa i nije prošla najbajnije. Zvuk je bio premutan i prebučan da bi svi ti silni layeri efekata na gitarama i klavijaturama došli do punog izražaja u svojoj šarolikosti. To je rezultiralo laganim zamorom i dosađivanjem u publici. Podosta frustrira znatiželjnog slušaoca kada pored svih tih silnih pedala i ostalih kemijalica zvuka čuje uvijek samo dva-tri ista zvuka. Tu sam još jednom požalio što na koncert nisam ponjeo čepiće za uši. Ne zato što su bili bog-zna-kako zaglušujući, pa bih se bojao za zdravlje svoga sluha, nego radi njihove redukcije buke se bolje skuže svi muzički detalji koji su ključni za potpuno uživanje u ovakvoj muzici. Općenito, bend se bolje snalazio u sporijim vrludanjima psihodeličnog ambijenta, nego u groovastim rock putanjama. Točno na polovici nastupa kada su reflektori počeli bacati jarkocrvenu boju krenula je ultimativna desetominutna skladba koja je zablistala kroz brojne momente uzbudljive improvizacije u psihodeličnoj jazz maniri. Nakon toga su sve ostale skladbe počele zvučati nekako putrastije i zanimljivije. Više nije bio toliki problem što su se bubnjevi ili vokali čuli preslabo u odnosu na dominantne gitare i klavijature. Čak je bend iznjedrio nekoliko vrlo himničnih višeglasnih bravura, nerijetko i u a capella formi ili uz minimalnu instrumentalnu pratnju. Istaknuli su se i vrlo zanimljivi momenti semplirane flaute, kao i neka vrste trube kojoj sam zaboravio naziv. 50-ak ljudi razbacanih diljem dvorane bili su bačeni u chill out trans. Obično sam takvu atmosferu sklon opisati kao trulu, ali ovoga puta neću iz vrlo prikladnog razloga. Ipak se ne radi o muzici koja tjera na pogo, ples i zalijevanje pivom, nego o soundtracku za lagano opuštanje i vođenje fantazije. Nakon točno dva sata svirke bend se pokupio s bine jednako mirno kao što je na nju i pristigao. Ne znam koji je dio kod Motorpsycho točno motor, a koji psycho, ali su nas sasvim zadovoljavajuće provozali šarolikim krajolicima glazbene umjetnosti od kraja 60-ih naovamo. Samo se nadajmo da iduća najava njihovog koncerta neće počinjati s: "20 godina nakon koncerta davne 2017. Motorpsycho se vraća u Zagreb". Mogu se slobodno vratiti i prije.

ognjen bašić // 04/11/2017