U KSET-u 31.10. nije održan Halloween Party, nego naprosto koncert dogovoren na Halloween. Niti je klub bio ukrašen tikvama, niti je nudio jeftinije upade maskiranima, niti nagrade za najbolje maske, niti se događaj reklamirao kao najluđa Noć vještica u gradu. Osim (Horror) Piknika, za privući narod bila je dovoljna činjenica da imperativ idućeg dana nije bio "M'rš na radno mesto!". Tek je nekolicina posjetioca izgledala kao da se probudila iz grobnog mjesta, sadila tikve s đavlom ili eskivirala s odjela obdukcije, dok su se ostali ukazali u uobičajenom nemaskiranom izdanju. Čak je i bend u možebitnoj antihalloween maniri na binu pristigao u ležernoj casual varijanti bez bauštelskih kombinezona i šljemova. Piknik bez horrora je oko 22h počeo s nastupom. Njihov stliski crossover povezuje najbolje momente punka, rocka i metallic hardcorea prošaranog teksturama funka i goofy zvukova na klavijaturama, pa čak sadrži i povremene izlete u rudimentarni oblik repanja. Iz kojeg god kuta pristupili bilo kojoj temi, zvuče sugestibilno i uvjerljivo. Na terenu krutog socioekonomsko-političkog realizma poput "Bojkota", "Krize" i "Na crno" zvuče kao najbijesniji hardkor pankeri koji su proživjeli sve o čemu pjesme govore bez da u priču upliću salonski pamfletizam i parole. Kada zabace udice u satirične vode, kidanje je zajamčeno na basnu o mišu, pužu i keru ili na "litaniju" o krastavim žabama. Ovdje im se zvuk i ekspresija približavaju Rambu Amadeusu, ali kroz vizuru pijano-napušenih očiju koje se dementno prevrću ispod razbijenih mu intelektualnih naočala. U području gdje se krugovi zajebancije i ozbiljnosti preklapaju ("Automehaničar", "Prase iz orbite" i dr.) bend zrači nepretencioznim klošarsko-kafanskim šarmom kakvim su nas S.M.F. uveseljavali na prva dva albuma. Piknik ne upada u zamku da im nevesela socijalna tematika zvuči razvodnjeno (kao npr. u nekim pjesmama Vudu Popaja, cijelom repertoaru Dubioze ili posljednjem S.M.F. uratku), da im pošalice zvuče usiljeno kao da nisu niti trebale biti izrečene (čega je npr. Dubioza Kolektiv školski primjer) ili da nedajbože izazivaju susramlje (kao u slučaju cringe pop "horor" punk "atrakcije" Saučešće). Markantni, samouvjereni i karizmatični Gos'n Bandar je i ovoga puta kao pravi showman pokazao da zna što radi. Pozornica mu je nakon svake pjesme bila kafanska katedra za držanje govora o koječemu, uglavnom vezanih za pjesmu koja slijedi. Nije se oglušio niti na jedan slučaj dobacivanja iz publike. Štoviše, svakome tko je iz prvih redova nešto viknuo bi pružio mikrofon da ga narod bolje čuje te bi mu još onako šturo iz rukava izvukao par pitanja na koja niti jedan odgovor nije bio pogrešan. Svaku stvar je pjevao s tri tone muda u čemu ga je bend vrlo čvrsto i uigrano pratio.

Iako je posjećenost KSET-a bila jednaka, ako ne i veća nego prije dvije godine, publika je zatečena u nešto slabijoj kondiciji nego prošli put. Šutke su nastajale u rijetkim bljeskovima entuzijazma izoliranih pojedinaca, iako situacija nije bila takva da te ostatak naroda gleda kao izgrednika zalutalog na pogrešnom tulumu. Čak su ljudi bili podosta opušteni i nitko se nije držao kao da je netom prije koncerta pogladio bogu muda. Frontman je u svojim šoumenskim intervencijama pružio maksimum te nas uvijek iznova tjerao da sudjelujemo. Tako je puno puta spasio publiku od pokleknuća, na momente čak postigao vrlo entuzijastičnu vibru, ali tulum ipak nije bio konstantno na udomaćenoj razini atmosfere koja je KSET-om zavladala u proljeće 2015. godine.

Šutka je poprimila veće i konstantnije razmjere kada se Piknik preobrazio u svoje Horror naličje. Kada su s životnih tema prešli na smrtne, metalci su došli na svoje i nije ih bilo sram to podijeliti s ostatkom svijeta na podiju. Horror Piknik je čistokrvni speed/thrash metal skrojen po svim mjerilima žanrovskog PS-a. Zapravo, fale im jedino štancanja po duploj bas pedali, ali i Municipal Waste koristi single pedalu, pa je i dalje vrlo cijenjen među metalnim žiteljstvom. Zanimljivo je da u 2017. i dalje postoje "true" metalci koji će Horror Pikniku spočitavati nedostatak ozbiljnosti. Što uopće znati biti ozbiljan kada glasom strašila za ptice ili vještice iz crtića podvriskuješ stihove o grobovima, leševima, krvi, masakru i utvarama? Sumnjam da itko tko headbanga na to sanja o karijeri serijskog ubojice ili da želi sadistički zaklati svoju baku, jer mu je sipala premalo bibera u kokošju juhu. Ili ozbiljnost znači iza engleskog skrivati neznanje izražavanja jezikom na kojem razmišljaš i na kojem navodno svi tekstovi za metal zvuče smiješno? Ako od random "ozbiljnog" speed/thrash metal benda tekstove na temu razaranja i klanja prevedete na domaći jezik, dobit ćete tekstove identične Horror Pikniku. Može se bend zvati Sadistic Massacre of Horrifying Death and Massive Destruction in Hell, furati kožu, spajkove, bullet beltove, slagati najopakije mrgudne face i slično...i dalje će biti jednako teatralan kao i Horror Piknik s perikama i umjetnim prasetom na ražnju napravljenom od papira i smeđeg selotejpa. Poanta je da je mnogo korisnije mlatiti praznu slamu, nego raščlanjivati takve bendove na ozbiljne i neozbiljne. Poanta je pustiti mozak na pašu, nasmijati se smrti u facu i zabaviti se, a ne vrbovati ljude u masovnoubilačku armiju za provođenje sotonske revolucije. Uostalom, naučili smo iz povijesti norveške black metal scene da svaki pokušaj "dosljednog" bivanja "true" igračem završi u ubojstvu, samoubojstvu ili nacizmu. Ne ponovilo se na primjeru drugih metalnih subžanrova. Sad kada smo taj dio razjasnili, možemo reći da je Horror Piknik dobar bend. Jako dobar štoviše. Uz Narednika Lobanju i Vod Smrti vjerojatno najjači thrash bend na Balkanu. Mnogi metalci iz regionalnih bendova se čude: "zašto nama na koncerte ne dolazi tako puno ljudi kao njima, a ne sviraju ništa bolje niti originalnije od nas?". Odgovor je vrlo jednostavan: oba benda imaju tekstove na materinjem jeziku. Koliko god mi dobro razumijeli engleski, lakše se poistovjećujemo s domaćim tekstovima koji nas lupaju direktno u glavu, a ne posredstvom centra za prevođenje. Malo koji metal "uglednik" se odvaži odustati od engleskog. Ali upravo ta "trivijalnost" je u svijetu domaćeg metala dovoljna da te izdvoji iz mase kao drugačijeg. Barem ako govorimo o thrashu kao podvrsti metala s najvećim potencijalom za partijanje. Doduše, razuzdani tulum mogu napraviti i hevijaneri i metalkoraši i grajnderi (puno češće nego deatheri, progeri, blekeri i gotičari). Ali staroškolski thrash može zadržati catchy faktor bez da žrtvuje žestinu skretanjem u pop metal ili mallcore, a neće poput grajnduštine zbog ekstremnosti ostati prehermetičan za šire prihvaćanje.

Pozivom na bis iznuđena je još jedna pjesma i koncertni dio fešte priveden je kraju. Nema sumnje da će nas Gos'n Bandar posjetiti opet vrlo skoro s jednom ili obje inkarnacije svoje bande. Njihov dolazak ovdje je stara vijest koja je uvijek iznova svježa. Brojnost publike koja ne opada to potvrđuje. Moramo ih za kraj samo podsjetiti da smo u iščekivanju novog albuma, jer od akademske godine 2013/14. niti jedna frakcija nema novih izdanja. Štoviše, Horror Piknik nema čak ni full album. Ne znam gdje će im biti kraj kada ga napokon izdaju, ali bit će sasvim sigurno zreli da izađu iz pozicije dežurnog satelita Piknika i Pere Defformere.

ognjen bašić // 03/11/2017

> vidi sve fotke // see all photos