INTRO

Koliko god to zvučalo poput kapitalističke parole za hajpanje blagodati turističke sezone, Hrvatska je zemlja ljetnih festivala. Ne možete ni zamisliti koliko ih se tijekom ljeta održava na obali, pa i po kontinentu. Sigurno ste čuli za njih XY najkomercijalnijih, najbolje reklamiranih, izdašno sponzoriranih i općenarodno poznatih, koji se plasiraju u kojekakvim člancima mainstream medija pod naslovima "20 festivala koje morate posjetiti ovog ljeta" i tomu sličnim. Ali uvjeravam vas da ih ima najmanje 70. Jedan od onih za kojeg niste čuli je No Sanctuary. Okej, znam da jeste. Jer ipak spadate u skupinu od 90% čitatelja koji su otvorili ovaj članak zato što su utočište kojeg nema potražili upravo na ovom festivalu. Ali nemojte mi zamjeriti ako ću sadržaj teksta pokušati djelomično prilagoditi i onima koji nisu pripadnici ili poznavatelji supkulture o kojoj je riječ. Tko su li oni? Prosječnom posjetitelju ljetnih festivala, makar oni bili i "alternativni", riječi poput crust, anarho, vegan i d.i.y. zvuče hermetički i ezoterično. Kao da se radi o nekoj sekti sa svojim kodnim i samo njima razumljivim jezikom. Što li te crne i čupave spodobe odjednom rade u Rijeci i koji đavo ih je poslao u onaj štakornjak od Hartere? Odgovor je vrlo jednostavan: došli su na 4. No Sanctuary Festival! WRECKSTOCK ZA DJECU KOROVA

Riječ je o festivalu započetom u Belgiji koji se prošlog ljeta preselio u Hrvatsku. Prošle godine je bio dvodnevni, a ove je prerastao u trodnevni. Na njemu se sviraju derivati crusta, panka i metala. Domaćih bendova gotovo da i nema te ih većina dolazi iz srednje i zapadne Europe, a poneki i od preko bare. Posjetiteljstvo festivala nije brojno, bude ih po danu između 100 i 200, ali je također uglavnom inozemnog porijekla (čak i iz Norveške i Novog Zelanda), a često pristiže autostopom ili prilagođenom varijacijom "hipijevskog" kombija. Neki od njih će radije skvotirati nego plaćati stanarinu, radije će sami sebi stvarati poslove za život, nego potpisivati ugovor o radu za šefa, radije će hranu uzgojiti ili skupiti nego ju kupovati i sl. Nerijetko žive na marginama sistema iskorištavajući za životne potrebe robu i infrastrukturu koju je "civilizacija" odbacila i/ili stvarajući na bazi toga nove upotrebljive vrijednosti. Kao protivnici svih oblika diskriminacije neki pribjegavaju i veganskom načinu ishrane odbijajući tako podržavati sustav eksploatacije životinja. Neki se politički deklariraju kao anarhisti, ali svi nedvojbeno kao antifašisti. Neki smatraju da svojim subverzivnim načinom života svakodnevno žive mikro-revoluciju koja vodi ka postepenom uništavanju struktura kapitalističkog sistema i stvaranju preduvjeta za anarhističko društvo. Neki im to osporavaju tvrdeći da se samo "nihilistički" provlače kroz rupe u sistemu iskorištavajući nuspojave koje kapitalizam proizvodi da bi napredovao ili ih optužuju da se vikendaško-dokoličarski klošare po festivalima pod izgovorom borbe protiv sistema imajući "bogate roditelje" kao zaleđe kada "zagusti". Ili im spočitavaju da su naprosto narkomani. Do It Yourself festival nedvojbeno nije revolucija itself, ali je nesumnjivo reprezentativna praksa drugačijeg načina (samo)organizacije, mnogo alternativnijeg od onoga što se u mainstream diskursu pomodarski smatra alternativom. Naravno, nećemo biti naivni i tvrditi da tu nitko nije zaradio lovu na ulaznicama, šanku, merchu i honorarima nakon pokrivanja troškova, ali ne radi se ni približno o svotama radi kojih bismo mogli govoriti o osobnom bogaćenju pod krinkom promoviranja radikalnog socijalno-političkog aktivizma. Svi organizatori i bendovi vole tvrditi da ne dižu masnu lovu na svojim projektima i radu, nego da moraju i oni od nečega živjeti, ali onima poput škvadre okupljene oko No Sanctuary-ja sam najskloniji povjerovati da to zaista i čine iz ovog drugog razloga. Nema ničega lošeg u tome da se za obavljeni posao uzme neka lova ako si potrudio više od drugih, a pritom nikoga nisi iskoristio ili zajebao. Da ne pomislite kako je ovo stvarno neki opskurni susret otpadnika od civilizacije, naravno da se na festivalu našlo i mnogo ekipe na godišnjem odmoru koja naprosto voli na festivalu popiti i zabaviti se uz crust/metal/punk, kao i kejos pankera koji su uglavnom visili na Harteri ispred festivalskog checkpointa. Vrlo je pohvalno da sam na istom tom checkpointu po dolasku na festival prvi puta u životu kao pripadnik "press sekcije" dobio bonove za piće i hranu. To nije uobičajena praksa ni na festivalima s puno većim budžetom od ovoga (a bogami ni na onima s manjim), tako da je vrlo lijepo što su i time pokazali veću sklonost davanju nego uzimanju. U tom smislu, pohvalno je i što se nisu pravili problemi oko unošenja vlastite cuge, kao što mnogi rade u opsesivnoj nadi da će se zbog moje kile vina iz obližnje vinarije na festivalskom šanku ogrebati za desetak kuna više. Pohvala ide i redarstvu pred binom koje nije dizalo uzbunu prvog stupnja na svaki iole emotivniji izljev mobilnosti u neposrednoj blizini stagea. Naime, zaštitna ograda nije bila jednostruka, već su od nje formirana tri manja "boxa" ispred bine. Oni nisu bili predviđeni za boravak koncertne publike, ali nemalo puta je razna ekipa ulazila u njih "skvotirajući" prazan prostor za neslužbene i besplatne fan pitove. Ništa od opreme radi toga nije nastradalo, pa je u redu da ih nitko od tamo nije tjerao pod izgovorom "preventivne" zaštite "sigurnosti". Čak sam svjedočio i sceni gdje su redari žicali od pankera pištolje na vodu uz objašnjenje kako će pomoću njih hladiti ekipu za koju procjene da su u "ne znam za sebe" stanju skloni nenamjerno napraviti štetu na opremi. Ne sjećam se jesu li tu metodu zaista primijenili, ali svakako mi se svidjela ideja da se potencijalni ekscesi iz nepažnje nenasilno sprječavaju tankim i škakljajućim mlazom vode umjesto šakama. Zahvaljujem se i ekipi iz kolektiva "Hrana, a ne oružje!" što mi je dopustila da hladim svoje piće u njihovom zamrzivaču. Inače, dotični anarhokolektiv je bio zadužen za vegansku festivalsku prehranu koju su posjetitelji mogli platiti donacijom. Za one koji ne znaju, "Hrana, a ne oružje!" u nefestivalskim uvjetima nije anarho-catering služba, već akcija gdje se po tržnicama, dućanima, pekarnama i tvornicama prikupi hrana koja bi se inače bacila, iako joj još nije istekao rok trajanja te se potom skuha i besplatno podijeli na javnom mjestu. Tako se problem nepotrebnog bacanja hrane čini javno vidljivim, a po ljudima koji se okupljaju (mahom penzionerima i beskućnicima) postaje razvidno da je i ta hrana nekome potrebna. Akcija je jednostavno izvediva, pristupačna svima, lišena birokratskih procedura oko traženja dozvole i potrebe da se eksponira u mainstream medijima koji ju svode na puku apolitičnu humanitarnost ignorirajući njezinu kritičnost prema kapitalizmu. Akcija je i sociopolitički angažirana u promicanju anarhističkih načela, pa tako između ostalog ne dopušta da u njoj sudjeluju pojedinci koji bi je smatrali odskočnom daskom za ulazak u politički establishment. Nemojte uzdisati što nakon tisuću riječi neopisivih jednom slikom još ništa nisam rekao o bendovima. Pogotovo stoga što gotovo polovica ljudi na festival nije došla bendove podržati neposrednim angažmanom na podiju. Dosta ih je tijekom festivala viđeno kako ispred natkrivenog koncertnog poprišta naprosto chilla, pije pivu i ćaska. Osim što se radilo dobrim dijelom o starijoj ekipi koja je prešla trideset i petu, zacijelo je razlog i akustika Hartere. Na 20 metara od bine muzika se čula tek nešto lošije nego na studijskoj snimci zvučeći kao da dopire iz neke prostorije iza velikog zida s desne strane, a ne od naprijed iz "dvorane". Također, pauze za izmjenu bendova su trajale između 30 i 40min što je bilo dovoljno da se ljudi ohlade, negdje stacioniraju s ekipom, uđu u dobru zajebanciju ili žešći švas, pa propuste idući bend ili dva. Ako tome pridodamo Mad Maxovski ugođaj Hartere, dobit ćemo vrlo prikladnu lokaciju za masovnu sjedeljku krastera, koji se kao djeca korova, postapokaliptični otpadnici od djece cvijeća, njihova mračna strana mjeseca te bastardi utopije mogu osjećati kao svoji na svome.

DAN PRVI

Uđimo napokon u "tunel". Prakopa, Los Revolucionarios i Hyena su kao prva tri benda dobili nezahvalnu ulogu da otvore festival. Spominjem ih u istoj rečenici iz više razloga. Prvo, na svima je bilo oko 50 ljudi koji su se zadovoljili pukim promatranjem nastupa. Drugo, niti jedan bend nije iskazao neku naročitu volju da povede interakciju s publikom. Treće, sva tri su zvučali: "džžžžžžžžžžžžžžžžžžžžž..." bez obzira što se prvi deklarira kao metal/crust, drugi kao hardcore/punk, a treći kao neocrust. Ili ja nemam dovoljno istančano uho da prepoznam te podžanrovske razlike ili je zvuk naprosto bio toliko krljavo naštiman od strane tonca da se iste nisu mogle ni primijetiti. Altered State nam je ponudio nešto rafiniraniji tip mračne krljavštine. Stilski su se kretali u rasponu od akustičnih doom mantralica preko nekakvog rudimentarno melodičnog death metala, pa sve do povremenih eskalacija bijesa u grindcore masakr. Reakcija publike je bila za nijansu življa nego na prethodnim bendovima, ali još uvijek nedovoljna za odati ritualnu počast po meni stilski najzanimljivijem bendu prvog dana. Metaliziranom stranom crusta nastavio je voziti Wilt bučno prašeći death/grind varijabilnog tempa s dubokim growlom. Prava tulumska temperatura postignuta je tek na Appalachian Terror Unit, posljednjem bendu večeri koji je svojim sirovim crust punkom izazvao brojne pogo vrtloge i epizode stage divinga prepustivši bagru afteru u dobrom raspoloženju. DAN DRUGI

Teren za drugi dan zagrijao je angažirani post-hardcore sastav Nine Eleven isporučivši veliku dozu bijesa beksompromisno se obračunavajući sa svim opresivnim strukturama sistema. Nisu izostali ni poduži govori među pjesmama što podržavam jedino ako se saopćavaju aktualne "vijesti s fronta", ali ne ako se svode na izvikivanje parola i propovijedanje općenitih postulata po evanđelju Sv.Anarha. Hard Charger je zasvirao pravi crust'n'roll zvučeći kao podivljala mračna varijanta AC/DC-ja. Tvrdi punjač, baš to. Nema boljeg opisa za muzički najenergičniji bend festivala, iako ne i najžešći. Šteta što publika nije svojom energijom pratila bend. Da su dobili neki kasniji termin, siguran da bi na njima nastao neviđeni kaos. Veći nego na Appalachian Terror Unit. Uslijedio je talijanski stoner/doom više-rock-nego-metal bend Messa. Pošto nisu krlja i dernjava, podij se na njima polako praznio kako je nastup odmicao, iako su najuporniji do kraja ustrajali u chill out mantranju odmarajući se od siline prethodnih i predstojećih bendova. Gitarist je pokazao dost' solidno umijeće što u dugačkom soliranju, što u igranju efektima, ali pjevačica je imala monoton clean vokal. Pjevanje se uglavnom svodilo na beskrajno razvlačenje jednog sloga bez ikakvih ekspresivnih amplituda u isporuci emocija. Swordwielder se pojavio u primetime terminu oko ponoći. Njih sam već gledao u Rutu ljetos 2016. (Klikni, klikni, klikni, klikni, klikni! Jesi li?!) i mogu reći da mi se nakon ovog nastupa dojam o njima popravio skoro za duplo. Tražim bolje riječi da ih opišem nego u izvještaju od prošle godine, ali ih ne nalazim. Stoga ću citirati samog sebe iz maločas linkovanog reporta: "njihov crust provučen kroz doom/black metal filter vuče se sporo poput rasklimanog šlepera pogrebnog društva koji po snježnoj mećavi zadnjim kapima benzina stotine rakomadanih leševa dostavlja na adrese ožalošćenih obitelji". Prava postapokaliptična terapija za kopilad utopije. I kad sam mislio da neće ići bolje od ovoga - nije išlo. Ali bilo je vrlo blizu. Kriegszittern nas je old school death metalom provozao vlakovima smrti i toboganima adrenalinskog parka distopije. To mi je bila kakva-takva utjeha radi neprežaljenog poteza da se tobogan s Empeduje makne: Nije to više ona ista Empeduja kao prije godinu dana na kojoj smo prilikom Metal Beach Party-ja u sklopu dnevnog programa Dark "O" Metal Festa 2016. proživjeli nezaboravne trenutke uz tobogan kao centralni objekt kupaćih radosti. Prirodni ugođaj je dodatno pokvario i novoizgrađeni betonski plato. Uglavnom, bend je bio dost' dobar, a publika je upriličila i podosta pogo epizoda. Đornata je svojim energičnim hardcore punkom digla iz mrtvih pola Hartere. Boxevi ispred stagea su se napunili ljudima, a pogo se vrtio na vrlo solidnoj razini. Skoro pola nastupa bend je odsvirao u drum'n'bass varijanti, jer je gitarist milijun godina mijenjao puknutu žicu. Da li zato što se jako namazao ili je puno picajzlirao oko štimanja, nije mi znano. Ali ionako je ta gitara pored gromoglasnog distorziranog basa zvučala tek kao ambijentalni dodatak, pa i nije puno falila kao energetski boost za plesanje. Voidfiller nažalost nije uspio napraviti išta više od popunjavanja praznine između 04 i 04:40h ujutro. Scenski su djelovali dosta ukočeno, a muško-ženski vokalni duet nije isporučio adekvatnu komplementarnost vokalnih uloga. Kasnije saznajem da je drugog vokalistu zbog nemogućnosti dolaska zamijenila cura iz jednog drugog festivalskog benda. Radi toga je vjerojatno termin nastupa pomaknut s 22h na 04h. Nagađam ovako: iskemijali su zamjenu u zadnji čas i odgodili nastup da se cura stigne pripremiti slušajući u kombiju preko mobitela Bandcamp snimke i čitajući tekstove. Kada bi na bini zaboravila tekst growlala bi samo samoglasnike zbog čega joj je bilo neugodno. Da je kojim slučajem zaista tako bilo, ionako joj nitko ne bi zamjerio, jer se tekstovi i na snimci jedva razumiju, a kamoli uživo. Teoretski možeš growlati o tome da ćeš se homofobičnim kurcem najebati antifašističkih majaka svim anarhistima, a da ti svi plješću. Naravno, takav podmukli eksces se neće dogoditi na No Sanctuary, niti ga itko priželjkuje, ali razumijete poantu. Uglavnom, bilo ih je lijepo vidjeti kako se spomenuti duet nakon svake dvije pjesme grli u znak potpore nakon pogleda koji govore: "hahaha, vidi nas, nije bed, nekako se uspijevamo izvući!". Ali ipak, bend nije ni približno potaknuo narod da drugi dan završe spektakularno i sa stilom kao prvi. NOMADSKI PANK TURIZAM U RIJECI

A sada malo predahnimo od bendova i dopustite mi da vas uputim u dva bisera nomadskog pank turizma koje sam otkrio trećeg dana festivala:

1) Vrlo blizu festivala u jednoj zgradi Hartere postoji "tajni prolaz". Njime se preko skvotiranog ateljea (a možda i ljetnikovca ili rezidencije) dolazi do improvizirane terasice i uzgajališta povrća u kutijama sa zemljom. Stepenice od tamo se spuštaju drito do kamenog "platoa" pokraj Rječine. Kada ste se zadnji put kupali u vodi istovremeno ju pijući? E, pa tamo to možete! Samo što je voda toliko hladna da te stopala doslovno bole dok po njoj hodaš. I kad se baciš sa slapa u metar dubine, ne možeš izdržati u vodi dulje od 5 sekundi, ali je zato blagotvorna za osvježenje i cirkulaciju. A dobra je i za hlađenje pića, pravi eko frižider bez freona i potrošnje struje. 2) Za more nije nužno potrebno 5 do 10km švercanja busom do prve plaže. Ako ti treba ekspresno kupanje u slanoj vodi nedaleko od festivala, treba samo u centru grada proći kroz skladište brodskih dasaka i bućnuti se iza heliodroma. More jeste prljavo na molekularnoj razini, ali nitko od njega nije dobio treću sisu ili osip. Teško da je išta prljavije od maksimirskih jezera. Nisam se razbolio od kupanja u prvom i trećem, pa kud' ću se od mora.

DAN TREĆI

Vraćamo se Harteri. Oko 21h na bini se pojavio Okus. Zaboravio sam šta im to "owcus" znači na irskom, ali sigurno nema veze s okusom ili ukusom. Uglavnom, radilo se o grajnduštini s nerijetkim zalascima u krasterizirana doom metal podneblja sa zvukom basa težim od lopate Alije Sirotanovića. Tu ne mislim samo na bas gitaru, nego na kompletni spektar bass frekvencija. Što se mene tiče, malo su pretjerali s time, jer su dovoljno žestoki i bez toga. Ovako su samo progutali neke zanimljive nizove tonova koji bi s manje dubokim zvukom na sporim dijelovima došli do izražaja i stvorile uočljivije kontraste između agresivno brzih i sporih dark & creepy ambient dionica. Svejedno nam se dopao njihov izričaj, iako smo više uživali polusumanuto se izvijajući, nego pogajući. Visions of War sviraju za mene prekrljavu i monotonu crustcore smaračinu gdje sve pjesme zvuče isto, ali narod ih voli i misli da to baš tako treba biti, što je pokazao i vrlo solidnom pogo aktivnošću. Nemojte mi uzeti za zlo što ću sada pokazati prve znakove hejtanja, ali kad sam u opisu benda Horror Vacui vidio "goth punk/dark wave" odlučio sam bini reći: "ne, hvala!". Ne treba mi u životu bend koji će uživo uprizoriti noćnu moru zvanu Twilight Party Tomija Phantasme. Taj žanr muzike rame uz rame sa svime što počinje s indie utjelovljuje sve što ne valja u glazbi. Kamenujte me, ali najiskrenije bih radije slušao cajke. Tko je bez hejta, nek' baci kamen prvi.

Sicilijanska death metal mafija Haemophagus uvela nas je u svijet horora i gore perverzarija, ali njihov staroškolski zvučni izričaj je djelovao s polurazumijevanjem prepisano od uzoritih im bendova s početka 90-ih. Njihovom stilskom parnjaku s drugog dana festivala, njemačkom Kriegszitternu sam puno više vjerovao u autentičnost. Kroz sva tri dana bendove je ponekad bilo teško razlikovati. Manje zbog toga što na prvu loptu svi zvuče i izgledaju dozlaboga isto ili slično, a više radi činjenice da većinom nisu pretjerano poznati, a ima ih gro. Osim ako nisi hodajuća crustopedija, teško bi prepoznao tko je tko da nisi sva tri dana čuvao papir sa satnicom.

OUTRO

Što li je reći na kraju priče? Generalno, No Sanctuary je više utočište za kulere koji se drže svoje interne ekipe, nego žarište partijanerskih živina i ekstroverata željnih novih poznanstava (čega je npr. Ferragosto eklatantni primjer). U usporedbi s ekipno i žanrovski sličnim događajima, festivalska svita je npr. na Monteparadisu druželjubljivija i više freak friendly, iako je na No Sanctuary-ju okruženje manje agresivno. Također, na Monteparadisu se naveliko krade pošto je kamp uspred grada te odvojen od festivalskog naplatnog punkta, pa u njega može lako ušetati bilo kakav outsider. Na No Sanctuary-ju gdje je kamp vezan uz festivalsku ulaznicu nitko se nije požalio na krađu.

Toliko o festivalu. Jeste, puno toga sam napisao. Ispričavam se, nisam imao vremena napisati kraće. Znate li za tu uzrečicu? Nije ironija. Uzrečica je naoko paradoksalna, ali zapravo je vrlo istinita, jer najteže je puno sadržaja sabiti u malo riječi. Napisati malo, a reći time sve: to je umjetnost koju samo rijetki mogu stvoriti. Ja se, kao što vidite, u takve ne ubrajam. Da pokušam sve što sam ovdje rekao dočarati u jednoj kartici teksta bez skraćivanja sadržaja, pisanje izvještaja bi trajalo 14 i više dana. Doduše, mogao sam u 20min napisati izvještaj o 20 bendova s manje riječi nego što ih ima prosječna crust pjesma, kakvog možete pročitati svugdje ikad tipa: "bendovi su bili fenomenalni, publika odlična, scena nam je super, sve pohvale organizatoru, d.i.y. forever, smrt fašizmu, viva la anarhija!", ali za takav isprdak bi me bilo sram tražiti akreditaciju. "Wish you well & raise hell!"

ognjen bašić // 02/08/2017

> vidi sve fotke // see all photos