Nekoć sam skupljao letke i tiskane programe od klubova, festivala, izložbi, prosvjednih povorki te drugih događaja i akcija. Nakupila se tako u ormaru hrpa malih šarenih papirića i knjižica pod klasičnim opravdanjem "da si imam za uspomenu". Međutim, shvativši da zauzimaju previše prostora i da je mantra "jednog dana će mi trebati" samozavaravanje, skupio sam ih u dvije vreće, odnio na livadu iznad Tuškanca i zapalio. Tako je izgorio i program 4. Tabor Film Festivala, ujedno i prvog na kojem sam bio. Međutim, nisam predvidio da će se internet prije desetak godina činiti prethistorijskim u odnosu na današnji. Tako nisam uspio online o Taboru iz 2006. naći gotovo ništa osim popisa nagrađenih filmova. Nikakve fotografije, niti eventualni popis sporednih glazbenih zbivanja unutar off-programa. I sada mi taj pisani program fali da evociram sjećanje što se gore uopće zbivalo i koje sam filmove pogledao. Ovako napamet se ne sjećam niti jedne projekcije i pamtim da je jedini muzički program bio onaj koji je dopirao iz naših glasova, gitara i raznih udaraljki koje su se četiri dana i noći orile u malom kampu pod zidinama dvorca. Tamo je boravilo oko 30 ljudi u desetak šatora. Od toga je 20 ljudi činilo filmsku ekipu koji su festival proveli snimajući trash film. Oni su preostalih 10 (pa tako i mene) nagovorili da prihvatimo neke uloge u filmu, makar se pojavili i kao najsporedniji statisti. Godinu dana kasnije, kao rezultat taborovanja 2006. na vidjelo je izašao film "Dvorac" kojeg još uvijek možete pogledati na YouTube-u:



Dokaz da sam i sam svojim skromnim doprinosom obilježio povijest hrvatskog filma vidljiv je na 32:51, gdje slovim kao desni od "ove dvojice". To je ujedno i jedini film s 4. Tabora kojeg se sjećam. A taj se nije gledao, nego živio.

Razni filmofili se vjerojatno s nostalgijom prisjećaju te "uzurpacije" dvorca radi snimanja "Dvorca" kada je film bio dominantni sadržaj jednog "nevinog" i "čednog" festivalčića. Nismo daleko od vremena kada će "kulturnjaci" novom Taboru s više od 30 glazbenih izvođača na pet pozornica početi spočitavati pretjeranu festivalizaciju, komercijalizaciju i spektakularizaciju koje potiskuju film u drugi plan, isto kao što se nekoć zamjeralo Motovunu. Argumenti protivnika "festivalizacije kulture" će biti da na Taboru filmove sporadično gleda "nefilmska" publika i da je "Noć žive publike" poprište publike za jednu noć. Shodno tome će zaključiti da festival generalno ne utječe na porast filmske publike tijekom nefestivalskog ostatka godine, nego samo degradira film guranjem u površne okvire jednokratne konzumacije. Tu će djelomično biti u pravu, barem s onog stajališta da je dobar dio nas kampera udvostručenih u odnosu na prošlu godinu došao ponajviše radi glazbenog programa i ostalih samoniklih festivalskih radosti, a prema filmu ima stav: "ako se koji pogleda, dobro...ako ne, nije šteta". No, filmovi se održavaju u dvorcu tijekom dana. Tamo nikakva aktivnost festivalaca u kampu, niti muzika s drugih bina ne ometa filmski orijentiranu populaciju da uživaju u jednom od 200 kratkometražnih filmova, sudjeluje u raznim tribinama, radionicama i slično. Isto tako, mi koji smo pogledali malo ili nimalo filmova smo sami sebi krivi, jer su nam bili ponuđeni u izobilju kakvo se rijetko viđa na drugim festivalima s glazbom. Ja bih isto tako mogao spočitavati da glazbu na Taboru prati "neglazbena" publika, koja na koncerte ide jednom godišnje, a ostatkom godine ne osjeća strast prema glazbi. I sigurno će ih se dosta dati svrstati u tu kategoriju. Ali čemu se zamarati takvim analizama i stvarati destruktivne teorije o sudaru svijetova, kada je Tabor zamišljen kao festival koji zbližava ljude različitih afiniteta, što generalno u praksi i čini. To dokazuju vedra i nasmijana lica tisuća posjetitelja, koji su u četiri dana procirkulirali dvorcem bilo radi filma, glazbe ili obaju sadržaja. Tabor Film Fest je filmski festival s najviše glazbe i glazbeni festival s najviše filmova. Popraćaj filmova ostavljam onima koji ih prate, a u ostatku izvještaja bit će predstavljen glazbeni dio programa.

Prvog dana festivala cijeli Sunset Stage je prošao mimo moje nazočnosti. Em je Presečki kasnio s dolaskom, em je trebalo postaviti kamp i aklimatizirati se na novonastale uvjete koji prošle godine nisu vrijedili. Naime, ove godine su se pokušale sprovesti neke restrikcije u vidu zabrane unosa alkohola, frižidera i kuhala u kamp, koji realno nisu nikakva prijetnja sigurnosti. Jasno je zašto se ne smije ložiti vatra i zašto vlastito piće nije poželjno unutar zidina dvorca. Ali nikad nisam čuo da je plinsko kuhalo igdje ikada zapalilo šumu ili da je zamislite nedajbože frižider nekoga ozlijedio. A nema svatko tko želi jesti kuhano para za Grešnu Goricu ili tko želi uživati alkohol za potrošnju na festivalskom šanku. Na sreću, spomenuta aklimatizacija se svela samo na suzbijanje psihološkog šoka doživljenog zabranom koja prošle godine nije postojala ni nominalno. Već iste večeri je postalo jasno da će se zabrane provoditi sporadično i sve manje. Aktivno sprovođenje istih bilo bi kontraproduktivno za moral pola žiteljstva festivala, a ovako je ipak funkcioniralo kao prešutna sugestija da se alkoholu pristupa diskretnije kako ne bismo "šokirali" one "kulturnije" posjetitelje, a i kao impuls da se potrošnja kod lako obeshrabrivih preusmjeri na festivalske "izlagače". A opet, i mi nepokolebljivi smo ostavili neke novce na šanku i na štandu mini mljekare Veronika. Čak smo se jednom i kolektivno ogriješili u jelu i piću u korist Grešne Gorice.

Žen su prve startovale na bini unutar dvorca. Zidine Tabora nikada nisu bile saveznik elektriziranih bendova, iako bi ih kvalitetnija ton majstorija znala donekle ukrotiti. Žen su nažalost imale nesreću da zbog nespretno riješenog zvuka njihov indie post rock isporuči nedefiniranu ambijentalnu polubuku. U tom zujanju interferirajućih frekvencija tonovi se nisu jasno raspoznavali, a vokal je zvučao kao uzaludni pokušaj dozivanja s brda na brdo za vrijeme magle, kiše i grmljavine. Publika je također ostala zbunjena neznajući što da radi. Osobito mi je žao onih koji su ih tada slušali prvi put, pa možda ne znaju da je tu pod normalnijim akustičkim okolnostima moguće čuti slušljivije slojeve emotivne polupsihodelije. My Baby je grupa koja je s domaćom publikom od 2015. uspjela sklopiti pakt o obostranoj ljubavi koji je iz koncerta u koncert okupljao sve više potpisnika. Teško da o njihovoj muzici mogu reći išta više nego što sam u izvještaju iz Tvornice. Njihov moderni spoj blues/rocka i trancea zaplesao je ljude odvedovši ih u svijet gdje su Woodstock i Love Parade zamislivi kao integrirani festival. Samo u ovom slučaju u intimnijem ugođaju pod vedrim nebom na zagorskim bregima. Ovoga puta smo ih imali prilike doživjeti na otvorenom prostoru, zaplesati bosonogi, pa čak i nabaciti nešto nalik pogu, a sve to u izuzetno miroljubivoj atmosferi. Potpuni ugođaj hipijevsko-partijanerskog transa kvario je samo mutni zvuk ne dajući vokalu i instrumentima da u svojoj već naširoko opisanoj ljepoti dođu do izražaja. Iza dvorca je bila postavljena Goulash Disko bina koja unatoč svjetlim trenutcima uzrokovanih što šarenom rasvjetom, što povremenim bljescima veselja u publici nije zamijenila jedinstveni ugođaj Taborska Vatra Stagea od prošle godine. Da citiram samog sebe: "dotična bina se sastojala od paleta stepenasto naslaganih oko bačve s vatrom te je tako nalikovala pravom šumskom getu za odmetnike od civilizacije. Po paletama se sjedilo, plesalo, skakalo, ležalo i padalo do 08h ujutro". I sve to uglavnom uz akustične instrumente koji svakako upriličuju bolju atmosferu u prirodi nego klupski repertoar elektronskih DJ setova. Goulash Disko bi u kontekstu ovog festivala bio solidan program za pokriti after jednog dana, ali nikako ne sva četiri. Drugog dana festivala puno se očekivalo od elektro pop ekstravaganze zvane Univerzitas. Kada pročitate što su nam blagotvornog učinili prošle godine na istom tom Sunset Stageu, mogli biste pomisliti da nismo doživjeli koncert, nego ukazanje. Sve sam skloniji vjerovanju da je tomu tako, jer ni dva koncerta nakon ovoga, jedan u Vintageu, drugi u Saxu, nisu publici priuštili ni približno toliku količinu napadaja smijeha opasnih po život. Moguće da su na svim koncertima do sada bacali iste fore kao i na prvom Taboru, ali su iz nekog nadbožanskog razloga samo prvi put bile toliko urnebesne i ispunjavajuće od glave do pete, a bogami i ispod i iznad njih. A kao što znamo, ista Gospa se jednom čovjeku ukazuje samo jedanput. Samo jedanput cure krvave suze, drugi put su već optička varka. Tako je i s našim prošlogodišnjim suzama radosnicama. Za ovaj put možemo samo reći da je bend bio "standardno dobar". A to se kaže za onoga koji nakon nekog vremena prestane oduševljavati, ali i dalje ima šarm koji ne može razočarati. I sada vjerojatno svi mi koji pričamo što smo uz Univerzitas doživjeli na Taboru 2016. ispadamo luđaci koji buncaju bedastoće pred ljudima koji su ih ove godine pratili u duplo većem broju, a nisu vidjeli u njima nikakvu emanaciju paranormalnih čudesa. Urban & 4 nisu muzika čija se koncertna uspješnost mjeri količinom razuzdanosti u publici, nego intenzitetom introspektivnog suosjećanja proizvedenog kod publike. To bi valjda značilo da bi kolektivno rasplakana publika s rekordnim brojem ponuđenih ramena za plakanje bio znak da se radi o koncertu godine, ako ne i desetljeća. Ja bih zaista cijenio autora koji bi bio stanju izazvati takvu provalu emocija kod publike iako se radi o vrsti muzike koju ne slušam ni pod razno. To bi bio ultimativni dokaz da je hipnotizirao ljude, da je svoj osobni šmerc uspio plasirati na način da bude prepoznat kao unutarnja tjeskoba, tuga i bol čitave generacije ili aktualnog vremena. Međutim, meni se kao postraničnom promatraču činilo da je Urban uspio izazvati samo dosadu. Nije to muzika za festivale. Samostalni koncerti u ZKM-u i udri. Naravno, nema festivala koji može proći bez M.O.R.T.-a. Njihov punk/rock/blues je svojevrsna varijanta Majki za 21. stoljeće, iako u adrenalinski napumpanijem izdanju. Gdje god se pojave, svakom se skače. Tako je i uz pomoć njih u publici upriličeno najveće divljanje na festivalu uz nastup koji ni u kojem aspektu nije podbacio. Manje se i nije moglo očekivati. Koliko god se ovaj bend nekome manje ili više sviđao, uvijek na koncertu vlada atmosfera zajedništva u kojem bend djeluje povezano s publikom na kojoj god se visini bine nalazio. Ne zove se ni u građevinarstvu vezivno sredstvo džabe mort. Lovely Quinces je zasvirala na Sunset Stageu trećeg dana pruživši pozavidnoj količini ljudi ugodni soundtrack za zalazak sunca. Pomoću neke pedale glas joj je na momente zvučao kao da sama sebi radi unisono zbor. To je unijelo više dinamičnosti i talasanja u glazbu koja je inače introspektivna i smirena. Odsvirala je čak i jedan bis, iako je jedva čekala da ode popiti pivu.

Let 3, kraljevi performansa i sprdnje na vlastiti račun su već toliko puta reciklirali sami sebe da više ne mogu biti pretjerano zanimljivi ljudima koji su ih pogledali više od 4 puta unatoč tome što imaju u rukavu pregršt svevremenskih i ziheraških hitova. Iako se na njihovu sreću uvijek nađe netko tko sav taj cirkus nekontrolirane sprdnje vidi prvi put i ostane oduševljen. Ja se tu ne ubrajam, iako crno disko odijelo po kojoj plaze barbike u halterima spada u sasvim solidno outfit rješenje.

Antenat u svojoj multiinstrumentalnosti zaista zvuči kao "velika glazbena heterogena masa u homogenom izdanju", kako sami za sebe kažu. Imaju dovoljno poletnih ritmova za plesanje, a opet dovoljno instrumentalnih poigravanja da mirnijim dušama budu interesantni za slušanje. Taboraši su se pokazali kao vrlo zahvalna nakupina antena za hvatanje njihovih šarolikih frekvencija.

Četvrtog dana Sunset Stageom zavladali su zvukovi zemlje Jebotonije predvođeni prog rock skupinom Porto Morto. Dotična bina se uvijek prijateljski odnosila prema psihodeliji, pa tako je i ovoga puta spojila muziku i krajolik u bajkovitu cjelinu pred vrlo pristojnom količinom razdraganih ljudi. Kries je prošle godine otvorio Varoš Stage prvog dana da bi ga ove zadnjeg dana zatvorio. Time je Mojmirovo pleme simbolično dvorac zaokružilo aurom mira, a njegova muzika je postala zaštitni znak glazbenog dijela festivala. Zaključno govoreći, 15. Tabor Film Fest je programom i ljudstvom nadmašio prethodni za duplo. Nikad u povijesti domaćih festivala tolika količina raznovrsnog i neprekidnog programa nije bila koncentrirana na tako maloj površini. Pored toga, niti u jednom trenutku nije došlo do gužve koja bi među posjetiteljstvom uzrokovala zastoj ili nervozu. To nam i dalje potvrđuje da je TFF čudesna oaza u kojoj sve malo lako postaje veliko, a veliko malo.

ognjen bašić // 13/07/2017