Povijest glazbe od bluesa do elektronike nam govori da više nije moguće izmisliti novi žanr već samo iskušavati kombinacije postojećih. I dalje se vjeruje da fuzija stilova otvara nove prostore slobode glazbenog izražavanja jer omogućuje spajanje onoga što se prije smatralo nespojivim. Da se miješanjem stilova postiže kreativni odmak od "čistih" žanrova koji su prezasićeni recikliranjem samih sebe. Međutim, čak su se i crossoveri raznih stilova s vremenom zacementirali u podžanrove koji su opetovanom imitacijom počeli zvučati generički. U sveopćoj pomami za čim složenijom i luđom fuzijom glazbenicima su očigledno promakle neke vrlo jednostavne i efektne kombinacije. I onda se 2012. niotkuda pojavi neki tamo My Baby, spoji partijanerski dance ritam i elektronički modulirane zvukove s instrumentarijem i harmonijama delta bluesa, a ljudi iznenađeno konstatiraju: "wow, pa kako se toga nitko prije nije sjetio!?" i polude za bendom. Mora da je bendu "Heureka!" zvučao kao usklik života kada su dva prezasićena žanra uspjeli spojiti u jedan i dobili nešto što zvuči svježe. I još su pomoću te novootkrivene formule uspjeli rasprodati dvorane diljem Nizozemske, upasti na mnoge renomirane evropske festivale (tu očigledno spada i ovogodišnji InMusic), pa i proputovati mnogim svjetskim destinacijama za koje nisu ni znali da postoje, a kamoli da na njima ima glazbene publike. Meni to zvuči kao ostvarenje snova i put prema ispunjenju životne misije.

Priča kaže da su nizozemska pjevačica/gitaristica Cato i njezin brat bubnjar Joost upoznali novozelandskog gitaristu Daniela dok je svirao na ulicama Amsterdama te odlučili s njime napraviti bend. U početku sviraše klasični blues, a onda na nekom festivalu spontano odlučiše taj isti blues prilagoditi beatu nalik onom patrijanerskom kako bi mogli parirati glasnoći Sound System-ova kojima su bili opkoljeni s drugih većih bina. Ostalo je povijest. A nama je pripala čast da se povijest benda ispiše i po zagrebačkim daskama pozornica. Štoviše, čak i da se poput svake prave povijesti ponavlja. Ovo je, naime, treće gostovanje My Baby-ja u Zagrebu. Nakon prošlogodišnjeg punjenja Malog pogona bend trijumfira u bitci za publiku pridobivši više od 700 ljudi za svoju borbu u Velikom pogonu. Kakva je to točno borba i što nam je ona dala? Počnimo od toga da My Baby barata arsenalom oružja koje ujedinjuje frontove tradicionalnih i suvremenih svjetova. Oružjem koja ima potencijala "staromodne" poklonike bluesa i rocka baciti u partijanerski trans, a u ušima techno frikova zujanje digitalno-softverskih buba zamijeniti onim izvornim prirodnim. Bubnjarski ritmovi su repetitivni poput elektronskih beatova, ali uz topao dodir maštovite ljudske ruke dobivaju mnogo više hipnotičkih varijacija nego što ih je u stanju proizvesti hladna kompjuterska matrica. Na trenutke ritam skreće i u kompleksnije šeme nalik bubnjarskom transu afričkog plemenskog šamana odvraćajući muziku od opasnosti da se razvodni u monotoniji. Također, pedale za modulaciju zvuka uspijevaju iz gitara izvući sve one zvukove za koje ste na techno party-ju smatrali da je DJ bog i batina, a opet niti u jednom trenutku ne gube šarm blues harmi i rockerski drive. Pridodamo li tome ženski lead vokal koji zvuči kao kombinacija zavodljivog poja morske sirene i izgovaranja čarobnih riječi po nekoj drevnoj knjizi tajni spašenoj iz zapaljene aleksandrijske knjižnice, rezultat je čista iskonska magija. Kako drugačije nazvati muziku koja postiže nevjerojatan efekt osebujne jednostavnosti i uspijeva te uvjeriti da dotična kvalifikacija nije oksimoron. My Baby je muzika koja zamamno poziva na emotivni obračun sa svim psihosocijalnim stresorima. Ona ih nastoji iscijediti iz čovjeka skupa sa znojem kojeg prolije dok na nju pleše ganjajući katarzu svakim novim razigranim pokretom i usklikom oduševljenja. To je nježna, ali odlučna borba za mir koji se tim više širi čim publika manje miruje. A opet, pobuđuje u čovjeku dovoljno suosjećanja da svoje divljanje po podiju drži u granicama fizičke nepovredivosti tuđeg osobnog prostora. Ako su vam potonule sve lađe, My Baby prema vama osjeća empatiju i polako vadi vas iz tuge i depre kao da je najbrižnija majka i najvrsniji psiholog u jednom biću. Ako pucate po šavovima od bijesa, My Baby vas razumije i gladi komadićem leda po glavi govoreći nježne riječi sve dok svoju agresiju ne kanalizirate u radost. Ako vas pere "when he's happy he looks insane" sindrom, My Baby gotivi vaš visoki mojo, ali vas taktički vispreno navodi na misao kako je puno bolje euforiju trenutno dozirati te ju ravnomjerno rasporediti i na dane koje slijede, nego ju obijesno potrošiti na njihovom koncertu, pa se sutradan probuditi s osjećajem praznine. Mogao bih ovako u nedogled nabrajati blagotvorne potencijale ove glazbe po kvalitetu života, ali mislim da ste shvatili poantu: My Baby je zaista duševna panaceja i induktor što vas napaja energijom nesebične ljubavi lišene svake patetike. Vjerojatno bi razdraganost naroda još više eskalirala da je koncert bio u petak ili subotu, ali i ovako smo na sveopće oduševljenje dobili velikodušni bis od čak pola sata. Svi se hvale kako je baš muzika koju oni vole najčišća ljubav, a My Baby je ima dovoljno da na svojim koncertima pobratimi ne samo rokere i partijanere, nego maltene i sve između i mimo njih. Bend i sam kaže da im je cilj raditi muziku koja funkcionira bilo gdje. I izgleda da im to uspijeva bez da se stilski kompromitiraju u pravcima koji bi se mimoilazili s njihovim senzibilitetima. Lako za to što su skoro rasprodali Tvornicu. Povrh toga, svaka im druga objava na Fejsu donosi update koncertnih odredišta u koje se osim europskih zemalja upisuju i Južna Afrika i Novi Zeland. My Baby zaista postaje beba kojoj uskoro nitko na ovom svijetu neće moći odoljeti. Cato, Joost i Daniel su definitivno djeca cvijeća 21. stoljeća. Techno partijana je u suštini svojevrsni nastavak hipi revolucije drugim sredstvima i ovaj trojac je to prepoznao na potencijalno zadovoljstvo obje strane, a možda i šire. Zamislite da daljnjim slijedom te logike My Baby inspirira nove naraštaje bendova da ih stilski slijede, pa svi skupa u doglednoj budućnosti uveličaju line up nekakvog Woodstock meets Love Parade megafestivala. A što se tiče realnih lokalnih dosega, naravno da će nam doći opet u Zagreb i naravno da će napuniti još veći prostor od Tvornice. Nikada više sigurnosti nisam imao u završavanje izvještaja tim zaključkom.

ognjen bašić // 29/11/2016