Za one koji neznaju ili žele znati nešto više, Pepsi Sziget Festival održava se od 1993. otprilike u isto vrijeme, na jednom od otoka u Budimpešti. Festival svake godine raste, tako da je od 43.000 posjetitelja prve godine, prošle godine došao do 300.000, a neslužbeno, ove godine je bilo preko 360.000 prodanih karata. Svake godine tamo nastupa hrpa mađarskih bendova, na velikom broju pozornica, a dosad su, od poznatijih svjetskih atrakcija, tamo svirali Stone Roses, Iggy Pop, The Prodigy, The Levellers, Sonic Youth, Therapy?, David Bowie, Apollo 440, Motörhead, Rollins Band, Chumbawamba, Faith No More, Foo Fighters, New Model Army, Cardigans, DEUS, Boney M, Shane McGowan, Trans-global Underground, Rammstein, Goldie, Patti Smith, Green Day, Brand New Heavies, Suede, Faithless, Guano Apes, Apocalyptica, Paradise Lost, Asian Dub Foundation, Suzanne Vega, The Bloodhound Gang, Lou Reed, HIM, Bad Religion, Oasis... Ove godine za nastup na Nagyszinpadu (Glavnoj pozornici) bili su najavljeni The King, New model Army, H-Blockx, Mambo Kurt, K's Choice, Him, Bomfunk MC's, Run DMC, Fun-Da-Mental, Morcheeba, Leningrad Cowboys, Freestylers, Faithless, Incognito, Eagle Eye Cherry, Faithless, Ash i Placebo, zatim na Metal Hammer Nagyszinpadu (Metal Hammer pozornici) Hammerfall, Rage, Ignite, Moonspell, Anathema, Overkill i Nightwish itd. DAN 1, NEDJELJA

Mala, ali jaka četveročlana ekipa Terapije, odlučila je prisustvovati programu na zadnja tri dana. Krenuli smo u nedjelju ujutro vlakom za Budimpeštu, natovareni ruksacima, šatorima, konzervama, fotoaparatima i ostalom potrebnom opremom za trodnevno kampiranje. Već na samom početku, odnosno u Nagykaniszi, gdje smo presjedali, dočekalo nas je neugodno iznenađenje. Vlak na koji smo se trebali ukrcati, kasnio je dobrih sat i pol, što su svi oko nas znali jer su na zvučnike uredno davali obavijesti - na mađarskom. Kad je prepun i stigao, čekaoo nas je boravak na hodniku sve do odredišta. Srećom uz Zlatorog, lanine klipiće, perece od tete Katice i ostale zanimacije vrijeme je brzo prošlo. U Budimpeštu dolazimo sa zakašnjenjem, ali ubrzo hvatamo metro, pa HEV do stanice gdje izlazi hrpa ljudi i vodi nas prema otoku. Na ulazu kupujemo karte za 3 dana, koje nas koštaju jeftinije za 500 HUF nego da kupujemo dan za danom. (Tek kasnije navečer shvaćamo da smo dobili 4 karte, a platili tek dvije. To je bila satisfakcija za one pive koje su nam oduzeli na ulazu).

Pronalazimo mjestašce u nekom parkiću (to je igralište za djecu, u vrijeme kad nema festivala) u kojem nema previše šatora, koji su inače u drugim dijelovima otoka doslovno nabacani jedan na drugog. U blizini su nam WC-i i pipica s vodom koja će se tek kasnije pokazati kao pravi potez. Na brzinu postavljamo šatore i pred glavnu pozornicu dolazimo baš u vrijeme (15.00 h) kad najavljuju prvi program tog dana - Leningrad Cowboys. Naravno, sve najave su na tečnom mađarskom pa "uživamo".
Sam koncert bio je jedno potpuno novo iskustvo. To je više šou, nego klasičan koncert. Njih deset + dvije dobrodržeće plesačice (najavljene kao Miss Vladivostok 1967. i Miss Ulan Bator 1968.), u odijelima koja asociraju na američku zastavu sa svojim uobičajenim frizurama i cipelama. Bubnjevi su u improviziranom traktoru, truba, rog, sax, gitare i zabava počinje. Sviraju pravi rock'n'roll, kojeg se nebi posramili čak ni oni čije obrade sviraju. Ovaj put su se tu našle, između ostalih Delilah, Kiss sa podlogom Black Night, Highway Star, Wholle Lotta Love, neki Rammstein (na kojeg su švabi u publici poludjeli), a između svake pjesme poneka dobra šala. Sat i pol dobre svirke, jedan bis i puno sunca u glavu zbog vremena kad su svirali. Nakon njih dolazi vrijeme za šetnju, lagano upoznavanje s otokom i sadržajima koji se nude (prvenstveno tekućim). Zbog jačine razglasa, bili smo prisiljeni djelomično čuti i Pa-Dö- Dö, mađare koji su svirali iza LC i bili su stvarno katastrofalni. Što zbog umora, što zbog tih mađara, odlučili smo "uzeti popodnevni nap", kako bi bili spremni za zvijezde večeri.

U 21h na glavnoj pozornici trebali su svirati Faithless, a na Metal Hammer pozornici u 21.30h Anathema, pa smo se podijelili u dvije interesne skupine. Za početak našao sam se u onoj prvoj (prvenstveno zbog Insomnie koja me jako zanimala kak zvuči uživo), no na početak Faithlessa, čekali smo 40 minuta. Naravno objašnjenja zakašnjenja bile su izrečene na jeziku koji nismo razumjeli, a prijatelji nam mađari nisu znali ni na kojem nama poznatom jeziku (hrvatski, srpski, slovenski, engleski, njemački, talijanski, francuski, slovački, češki...) objasniti o čemu se radi.

Kad su Faithless napokon izašli i počeli svirati, morali smo priznati da uživo zvuče odlično. Super lajt, odličan i jak razglas, jako puno ljudi (poslije saznajemo da je te večeri tamo bilo oko 40.000 ljudi), učinili su da njihova glazba zvuči moćno i jako dobro. Počeli su sa nekom starijom stvari, pa novi singl Muhamed Ali. Laganije pjesme sa ženskim vokalom, koje na albumima pjeva Dido, ovaj put je otpjevala, bivša pjevačica grupe Bent, koja i stasom i glasom vrlo liči na već spomenutu pjavačicu. I onda kao peta - Insomnia. Ljudi, pa to treba doživjeti uživo (još da je bila koja tabletica). Mrak!

Misleći da smo vidjeli sve od njih, krenuli smo na drugi kraj otoka, da vidimo malo i Anathemu. Oni kao sviraju neki death/doom/soul metal. Odslušali smo tri prepolagane i nezanimljive pjesme, s čim se sigurno ne bi složili braća metalci koji su znali sve riječi i pjevali s njima.

Tako smo otišli dalje do Wanted šatora, gdje su upravo svirali Colorstar, za koje pretpostavljam da su mađari, ali zvuče čisto solidno. Ne znam na kojem su jeziku pjevali, ali su me neodoljivo podsjetili na Neočekivanu silu koja..., or something like that. Da nije bilo umora, možda bi ostali i dulje, ovak smo se odlučili za spavanje, jer su nas čekala još dva naporna dana.
Nažalost, od spavanja nije bilo skoro ništa, jer se u šatoru nedaleko od nas neko igrao DJ-a, i to preglasno, sve do zore. Srećom, bila je to dobro izmiksana dobra glazba, tak da je bilo malo više volje, išlo bi se čagat. Ovak smo čekali da završi i negdje pred jutro zaspali.

DAN 2, PONEDJELJAK

"Probudivši" se ujutro, uvidjeli smo da jednom članu naše ekipe nedostaju patike, i to samo njegove, od svih koje su bile vani pred šatorima. Shvatili smo to kao odmazdu za neplaćene karte.
Nakon šoka, uslijedio je doručak "na terasi" ispred šatora. Švedski stol: mesni doručak, tuna, pašteta, paprika, orehnjača, pereci, klipići, mlijeko...prava gozba! Nakon toga, jutarnja kavica u "HVG caffeu" (šank, improvizirani stolovi i po dvije automobilske gume umjesto sjedalica), gdje smo već dan prije zaključili da je dobra kava, za razliku od one "bljuvotine" na kolodvoru u Nagykaniszi.

Dalje su slijedili lagana šetnjica i nastavak upoznavanja sa otočkim aktivnostima (kojih je bilo napretek, od bungee jumpinga, lunaparka, zida smrti, vodenog nogometa, okretanja razne divljači na ražnju, do raznih nagradnih igara u kojima su najčešće mogli sudjelovati domoroci), odmor i razonoda, jer nas je čekalo vrlo naporno popodne i večer. Naime kaj, za taj dan odabrali smo sedam "must see" nastupa i to je trebalo izdržati.

Počelo je već u 15h, nastupom Incognita na glavnoj pozornici, no njih smo uspjeli izdržati nekih 10ak minuta. Zaključivši da ne zaslužuju našu pozornost prošetali smo do World Music pozornice, gdje su, kao prvi taj dan, svirali Vents d'Est, koji sviraju skroz OK cigansku glazbu. Smjestili smo se na travicu i uživali u suncu, pivama i glazbi.

Nešto iza 18h na glavnoj pozornici čekao nas je Eagle-Eye Cherry. Njega smo iz blizine odgledali i odslušali cijelog, i iako sam očekivao više, sve to skupa nije loše. Dečko je još mlad i kad prestane težiti "da bude pravi rocker ko Lenny Kravitz", bude dobro. Uz hitove, Save Tonight, Falling In Love Again i Are You Still Having Fun, ima još zgodnih pjesmuljaka, ali to definitivno nije za koncert otvorenog tipa.

Malo odmora, do Guano Apes, iskoristili smo za popunjavanje naših iscrpljenih tijela hranom i pićem. Naravno, i Guano Apes su kasnili, pa smo odslušali mađarski Anima Sound System, koji i nebi bili tak loši da pjevaju na nekom drugom jeziku.
Već na prve dvije stvari (od kojih je jedna bila Open Your Eyes), Sandri Nasic počeo je pucati glas, pa smo se odlučili preseliti na World music pozornicu, gdje su trebali svirati Värttinä, navodno odličan etno bend.

Na putu do tamo zavirili smo u Hare Krishna šator (bilo je tu još šatora s jogom, reikijem i ostalim tim nekim stvarčicama) u kojem su svirali "hard core krishna bend" Mantra. Riječima je teško opisati situaciju u kojoj bend sa tri gitare i dva basa pjeva i svira "Hare krišna krišna krišna hare hare" i to bar deset minuta bez prestanka, koliko smo mi tam odstajali. (Kad smo se vraćali s Värttinä, nakon otprilike sat vremena, oni su u istom sastavu svirali to isto. Bolje da ne pričam kak su izgledali ljudi koji su to sve pratili.)

Dakle, Värttinä je, kako kažu u brošuri, "najpopularniji skandinavski etno bend na svijetu". Dolaze iz Finske i, trenutno, djeluju kao deseteročlani bend, sa četiri pjevačice (koje pjevaju ko ABBA na 45 okretaja, a ponekad podsjećaju na Ladarice ili Putokaze) i šest svirača (koji uz standardne gitare i bubnjeve, koriste i neke izvorne instrumente).
Preporuka: svakako vidjeti ili bar čuti.

Nakon stvarno lijepog opuštanja uz Värttinä bend, žurili smo do Wanted šatora (koji je doslovno na drugom kraju otoka i treba dobrih 20 min hoda), da bi vidjeli Les Hurlements d'Leo, jedan simpatični mladi francuski bend, koji nastavlja tradiciju odličnih francuskih bendova kao što su Mano Negra i Les Négresses Vertes. Dvije akustične gitare, truba, sax, harmonika, kontrabas, bubanj i svi pjevaju. Totalna zabava! Unatoč dobroj i zabavnoj svirci, neki od nas (a i mnogi drugi) zaspali su sjedeći na podu tog šatora.

No to nije bilo sve za tu večer. Na Metal Hammer pozornici čekali su nas Kiss Forever Band, mađarski imitatori Kissa, koji su prema riječima vrsnog poznavatelja pravog benda "jako dobro skinuli sve; kostime, šminku, pokrete, pa čak i glazbu. Nažalost, između pjesama pričaju materinjim im jezikom, što definitivno umanjuje doživljaj. Shrvani umorom, ali iskusniji za prošlu noć, pronašli smo ponešto vate (jer sira nismo mogli nigdje naći), napunili uši istom i ubrzo zaspali.

DAN 3, UTORAK

Za zadnji dan, ostalo nam je samo "ono kaj smo cijelo vrijeme čekali" - Ash i Placebo, tako da smo se odmah poslije obilnog doručka (sličnog ko i prvi dan) i kave u HVG caffeu, zmontirali u birc ispred glavne pozornice, ne bi li dočekali tonske probe favorita i vidjeli nekog od njih, onak, u neformalnom izdanju. Naravno, Placebo se nisu ni pojavili, a Ash su poslali roudije da to obave umjesto njih.

Ash su trebali početi u 18h, a da bi uhvatili dobre pozicije za slušanje, gledanje i slikanje, došli smo pola sata prije. Taman da uskočimo u dobru zabavu sa Hobo Blues Bandom, vjerojatno jednim od najpopularnijih mađarskih bendova. Stari okorjeli rockeri i puno ljudi u transu, koji sve pjevaju s njima. Pomalo zabavno! No kad su Hobo Blues Band završili, svi ti ljudi su se okrenuli i otišli, tak da smo se slobodno prošetali do ograđenog dijela i dobili prilično dobra mjesta. Ona najbolja bila su zauzata od ranog jutra od strane djevojčica, koje su te iste večeri s puno ljubavi uzvikivale "Briaaaan!" ili "Steeeefan!". Kad su došli na red, Ash su krenuli silovito i žestoko prema očekivanjima i nisu prestali tijekom cijele svirke. Odsvirali su veći dio novog albuma; baš sve stare hitove; jednom su se raštimali i trebalo im je dvije pjesme da to skuže i dođu k sebi!?; posvetili su "Girl from Mars" Brianu i Stefanu koji su ih gledali na bini kraj mix pulta; Tim (gitarista i pjevač) se bacio u publiku i vratio se čitav; Charlotte (gitaristica) je cool, Mark (basist) skače cijelo vrijeme svirke i izuzetno je energičan, dok bubnjara Ricka nisam ni vidio; nisu svirali bis!!!
Sve u svemu: fenomenalno!

Do Placeba je ostalo skoro sat i pol, Sub Bass Monster (mađari koji su svirali iza Ash) nisu nam ulijevali povjerenje, pa smo odšetali do World Music pozornice da malo odmorimo uši. Tamo su u tom trenutku svirali Taraf de Haidouks, rumunjski romi koji znaju svoj posao.
Činjenica da su i Placebo kasnili s početkom, natjerala nas je da vidimo kraj nastupa Sub Bass Monster, koji i ne bi bili tak loši da ne repaju na mađarskom!!!

Placebo? Brian pristojno našminkan i obučen, Stefan u uskoj crvenoj mini haljini, Steve potpuno nevidljiv, ali vrlo efikasan.
Kaj reći o tom koncertu? Placebo su trenutno vjerojatno jedna od većih koncertnih atrakcija i svakako treba biti žao svakom ko ima priliku ih pogledati, a da ih ne pogleda. U odnosu na njihov zagrebački koncert (koji je bio izvrstan), ovo je bilo bar triput bolje, što zbog puno većeg broja ljudi, otvorenog prostora, odličnog lajta ili zbog sasvim subjektivnih razloga. DAN 4, SRIJEDA

Rano buđenje, spremanje šatora, posljednji pogled na nered koji je ostao nakon osam dana feštanja, taxi do kolodvora, vlak u kojem je bilo mjesta za sjedenje i "szervusz" do sljedeće godine.

Kaj još reći o tom događaju? Veliki broj odličnih bendova koji se mogu vidjeti za male novce, a na istom mjestu; odlična organizacija; puno popratnih sadržaja; veliki broj šatora s raznovrsnom i jeftinom hranom te pićem; puno prašine, ljudi; neuredni WC-i (tuševe nismo ni vidjeli). Ako treba reći nešto negativno onda je to svakako primjedba na stranu organizatora koji nije uvrstio bar jedan strani jezik sam čin informiranja ljudi i najava koncerata, te premali broj, odnosno nikakav, štandova sa materijalima (cdovima, majicama, plakatima) bendova koji učestvuju u programu. Nažalost, zbog premalo vremena i prevelikog prostora te količine događanja, nismo uspjeli vidjeti idoživjeti ni sve kaj smo planirali, a kamoli baš sve.

pedja // 09/09/2001