Kad sam sva uspuhana uletila u Galeriju SC, nakon što sam skoro pa trčala da stignem na koncert (hvala stričeku tramvajcu što je 20 minuta stajao na okretištu i nije davao znakove da će krenuti ove godine), osjećala sam se kao da sam upala u sred neke seanse. U Galeriji je bio upaljen valjda samo jedan slabi reflektor, a na sred poda je na stolici između pojačala sjedio Makoto Kawabata i prebirao po gitari. Ljudi su oko njega stajali i sjedili po podu u polukrugu i tiho pratili tu čudesnu izvedbu. Pročitala sam negdje da je Kawabata izjavio da svira zvukove iz prirode i svemira. Pa to savršeno opisuje ono što ste tu večer mogli čuti. Nije bilo mlataranja gitarom i začudnih koreografija, to je čuvao za kasnije. Kawabata je sjedio na stolici uokviren svojom 'afro' zurkom i pomoću gitare i par efekata nas bacio u trans. Prekrasan nastup. Nakon samozatajnog Kawabate uslijedili su malo manje samozatajni Seven That Spells. Kad vam na jednom kraju pozornice stoji Nikač, a na drugom Kawabata, i obojica su u punom zamahu gitarističke egzibicije, znate da ne može biti loše. A tako je bilo u Galeriji. Seveni su prvo odsvirali dvije nove stvari, kilometarske psihodelične instrumentale iz svemira, a zatim su promijenili postavu i uveli još jednu novost - pjevačicu! Ta čast je zapala Lidiju Dokuzović, koju možda znate iz Afiona i Boom Pacha Boom. Vokal me totalno iznenadio, pa sam stalno stalno imala osjećaj da gledam Sevene iz nekog paralelnog svemira. Još kad je Kawabata krenuo u svom dobro znanom stilu... No, pa možete misliti.

Koncert je bio odličan. Sad nam je preostalo čekati da vidimo što su Seveni i njihov prijatelj iz Acid Mothers Temple napravili u studiju.

ana // 23/02/2007