Ako se kojim slučajem poput mene zaputite do Vynila biciklom prvo što će te primjetiti jest da u bliskoj okolini nemate gdje privezat svoju dvokolicu. Najbliži gelender je na Cvjetnom trgu pored pravoslavne crkve, poprilično udaljeno od vaših pogleda da tu i tamo provirite iz kluba na svoj prevoz. A ako drugim slučajem naručite 2 dl običnog domaćeg hrvatskog vina (graševina Belje) morati će te iskeširati ni manje, ni više nego 40 kuna. Nazdravlje. Pa si sad misli kako vinogradar - proizvođač ne može kilu graševine (grožđa) prodati za 3 kune, što znači da se od 6 kuna sirovine dobije jedna litra kvalitetnog vina kojeg u metropoli trže za 200 kuna. Nemere. Odustao sam od čaše običnog bijelog vina i to mi je u potpunosti pokvarilo početni dojam ovog koncerta... Sva sreća što No!Mozzart nisu tako precijenjeni kao domaća hrvatska graševina, inače bi za jednu odsviranu pjesmu trebali tražiti pozamašnu cifru na opće zadovoljstvo fanova koji samo čekaju da isprazne novčanik za prave stvari. Nanizavši kompletan kurentni repertoar kakav su otprilike odvalili u Muzeju suvremene umjetnosti 4.XII 2016. u sklopu trećeg ovosezonskog koncerta Mimo (+ On), ovaj zagrebački trojac potpomognut vibrafonom Nicholasa Sinkovića ponovno je pokazao vještinu stapanja bazičnog im blues/ space-rocka s eksperimentalno psihodeličnim štimungom. Proces u kome temeljito vrše improvizacije neprekidno levitira kroz njihov eter bilo u obliku standardnih gabarita ili onih nastalih na licu mjesta. Premda se teško može sa sigurnošću reći kako im žive kompozicije od nastupa do nastup zadržavaju uobičajene formate (otprilike je vrlo sličan slučaj i s domicilnim Zokijevim bendom Pars Petrosa), njihove značajke ipak polučuju jednake učinke s često rastrganim, ali plesnim tempovima i obilatim gitarskim adaptacijama u kojima nema nekih relevantnih pravila. Ta njihova uzajamna kemija koja kola vitoperi se i izbacuje skladnu energiju u napaljenoj simbiozi koju nije bilo moguće za predvidjeti kada je bend startao pred nekoliko godina u eksperimentalnom lo-fi opsegu. Od tada su se razvili na sasvim drugačijem principu pretvorivši se u unikatni izričaj što podjednako zagovara tendencije stare škole svega i svačega kao i nove pristupe koji nisu daleko ne samo od poimanja indie/ alt rocka (pa i popa), već i nekih mogućnosti art-rocka poput King Crimson koji su, pak zahvaljujući Frippovim gitarskih inovacijama imali dugosežniji utjecaj na tvrde hard&heavy izvođače.

Mada Vynil nije bio nešto osobito napućen publikom, a osim toga bio je četvrtak, No!Mozzart su svojski odradili posao dokazavši da uz sve epitete nekih prošlih vremena ipak nemaju onaj retro ukus koji se prečesto nameće sam po sebi kod naših, a naravno i inozemnih bendova kojima je originalnost najslabija strana. Ovaj trojac je baš specifičan po tome što ima svoju prepoznatljivost koju ne traži po arhivama vlastitih uzora, te što se nimalo ne trudi zvučati kao nešto što bi odmah u startu asociralo na neka eminentna imena psihodelije još od kasnih 60-ih i space-rock vremena 70-ih. Uočava se da su svijesni 21.stoljeća i da ih retrospekcija nimalo ne zanima. Moderni su, svoji i originalni.

horvi // 26/02/2017