U sklopu trećeg koncerta MIMO nastupila su meni dva vrlo poznata benda, pa sam ovom prilikom bio i pozvan u svojstvu glazbenog kritičara da zajedno s još dvojicom kolega - Valentom Samardžijom (glazbenik, aktivni član udruge ViBRa, izvršni producent i tehnički koordinator MIMO projekta) i Vedranom Peternelom (glazbenik, producent, pedagog, umjetnički ravnatelj kluba Vinyl) prozborimo poneku opasku o njima uz uvijek prijatnu i vrlo šarmantnu voditeljicu programa Jelenu Balent koja je baš upravo te nedjelje slavila rođendan, naravno sedamnaesti. To mi je prišapnula baš kad smo izlazili na pozornicu. Malo mi je falilo da joj ne zapjevam 'sretan rođendan', ali sam se ipak predomislio zbog prisutnog auditorija. Dakako, sve se prenosilo na programu Hrvatskog radija 1, te video streamingom na nekoliko internet portala. Nitko nije znao da je Jeleni, toj velikoj samozatajnoj ženi što se trsi za boljitak naše glazbene scene bio rođendan. Imam dojam da je ona naš John Peel što ima tako malo prostora u eteru popunjavajući 'rupe' u programu, a nikako da dobije pravu šansu kojom bi dokazala cjelokupnost talenta. Inače je glazbeni urednik i redovito je slušam na Radio Sljemenu. Kad čujem njeno ime glazbene urednice dok sam na poslu znam da neće biti bedastoća mada sam medije odavno otpisao. Zna pustiti i U Pol' 9 kod Sabe i Svemir i Ninu Romić i Olovni Ples i Zvoneta Vargu i Rokambol i Ivanu Picek, te još puno novih hrvatskih izvođača koje u principu ostali glazbeni urednici ne puštaju zato jer su mahom d.i.y. Naš je komercijalni mentor underground kulture. Još da dozvoli punk, metal i hardcore izvođačima put u ovaj svijet, bila bi poput John Peela, ali znam kakve muke ionako ima i s ovim 'alternativnim' izvođačima. Ma u redu, nisu alternativni, samo su za usijane konzervativne uredničke glave radijskog programa 'neprikladni'. Surađivao sam s pokojnim velikanom BBC Radio One koncem prošlog stoljeća, imao je odriješene ruke da radi što želi, a jednom mi je napisao pismo: 'OK, poslao si mi Urbana ("Žena dijete") i Bregovića ("Ederlezi"), ali ima li u tvojoj zemlji nešto interesantnije?' Onda sam mu poslao koprivničke bendove Don't i Overflow, čakovečki Jacky Kill The Bitch, varaždinski Krankenhaus i zagrebački noise-rock Peach Pit, bila je to 1999. godina. Čovjek je u svojem sessionu sve vrtio, nemereš verovati, čak je i Tikiju iz Don't poslao razglednicu iz Londona s porukom 'pošalji mi sve što imaš', no kako je poštarina bila dosta skupa Tiki nikad nije poslao materijale John Peelu. Sjećam se da mi je Tiki rekao, jebate, dok zračunam, uopće mi se ne isplati slati našu kazetu i cd. Kakva greška. A čovjek ih vrtio na BBC Radio One. John Peel Session. Hey man! Danas Tikijev sin Ivan svira istu bas gitaru izrađenu u Bilo-kalniku, u bendu Moskau, a i nekim ranijim projektima. Tiki se vjerojatno lupa po glavi što mu se propustilo kroz prste samo na račun slabe financije, ali znam da se kad-tad snimci Don't budu ponovno pojavili jer su bili bend na pragovima Pixies, Husker Du i pop fragmenata Sonic Youth. Oki-doki...

Večer su nakon Jelenine najave točno u 20 h (hvala Bogu samo ovdje koncerti nikada ne kasne) otvorili ON, progressive rock bend vrlo mladih momaka iz Virovitice, Zagreba i Slovenije koji su momentalno na studiju u Beču, a da iznenađenje bude veće, predstavili su kompletan novi materijal potpuno zaobišavši sjajan debi album "Gospodin Oktober" iz 2015. Prva novina jeste da su svirku počeli akustično, sva četvorica na 'žicama', a druga da u postavi više nema Josipa Šustića (bas) kojeg sada mijenja Juraj Stojić. Za početak to i nije nešto osobito obećavalo, no kako su redali te nove instrumentale uz jednu recitaciju, te prešli na svoj standardni izričaj s dvije električne gitare, basom i bubnjevima, sve se više uočavao potpuni stilski zaokret s tragovima post-rocka, dakako u kompleksnim aranžmanima. Čak su se nakratko i našalili da su ovdje došli nepripremljeni, te da publika u dvorani može na štandu kupiti neke njihove artikle poput majica i rizli. Nove kompozicije potpuno odudaraju od debi albuma koji je bio sjajan presjek progressive rocka 70-ih i relativno friškijih stilskih izdanaka unazad desetak godina uz veliku podršku producenta Hrvoje Nikšića koji im je tada svirao klavijature i napravio mnoštvo toga svojim stručnim i rafiniranim potezima. Na ovome nastupu su iz kompozicije u kompoziciju redali sve ukusno posložene parametre od početnih laganica, preko umjerenih tempova sve do onih relativno bržih ostvarujući dinamiku s mnogobrojnim međuigrama, ali i jednim novim faktorom - minimalističkim gradacijama i arpeggio tehnikama koje nisu rabili na debiju zazvučavši potpuno drugačije i znatno osvježenije. Uočila se ta stilska konfiguracija ka novim istraživanjima, a da stvar bude jasnija, uopće nisu balavi šmrkljivci kojima je iskusan producent unio taj rafinirano-kompaktni šmek. Ovi momci uistinu znaju svirati vrlo kompleksno, slušaju se, prate, improviziraju na licu mjesta i imaju duh za vrlo kreativne poduhvate. Novi album treba očekivati uskoro.

Onda se prišlo 15-to minutnom čavrljanju s Jelenom (dvorana je bila solidno popunjena), svi sugovornici su bili vrlo raspoloženi, a najbolja izjava je bila kolege Valenta koji je satirički prokomentirao naše medije i radio programe da gdje god da se okreneš sviraju mrtvaci, heroji iz prošlih godina, a nitko ne daje šanse živim ljudima kurentnog vremena. Ja sam pohvalio upravo izbor ova dva benda iz gomile hrvatskih demo/d.i.y. izvođača koji se broje cifrom od 2 do 3 tisuće, a Vedran je fino u par riječi prikazao koliko šanse i mogućnosti imaju oni koji eksperimentiraju poput legendarnih Cul-De-Sac (i pokojnog Paje) da baš upravo u takvom pristupu i leži odgovor na glavno Jelenino pitanje - 'što je suvremena glazba 21. stoljeća'. Možda se pojavi i video zapis ovog sessiona, pa će sve biti puno jasnije, da ne prepričavam i ne detaljiziram. NO!MOZZART su svirku, barem meni očekivano otvorili post-punk/noise/blues razaračom "El Toro" koja vuće niti na The Birthday Party, a kako su redali pjesme s debi albuma što se treba pojaviti (po riječima Jelene do kraja ovog mjeseca), uočavao se sve veći odmak od klasičnih performansa Pars Petrose, izvornog benda Zorana Vujanovića što je u ovoj formaciji kompozitor, gitarist, pjevač, producent, improvizator na licu mjesta, elem, alfa i omega tročlane ekipe u kojoj su nadareni bubnjar Đuro Dobranić, meni jako dobro znan glazbenik iz Mangroove, Chui i Tannu Tuwa (a i Đeneration 81 koje nikad nisam vidio uživo), te basist Ivan Dugandžić što je svirao sa Žanom Jakopačem. Ostavili su strahoviti dojam novim kreacijama u kojima Zoki koristi mnoštvo loop tehnike gradacijom harmonija, vokalnih efekata što služe u svrhu dodatnog instrumenta, gitarističkih intervala različitih karakteristika, dub sekvencama i vrlo prijatnom rock psihodelijom koja ne pokazuje nikakve retro predznake. Kako sam se smjestio sasvim slučajno ispred dvojice očito naslušanih staraca od 60 i više godina, nakon jedne odsvirane pjesme sam čuo njihov komentar 'jebate, pa ovi praše psihodeliju kakvu smo mi slušali kasnih 60-ih'. Usput, tad sam se tek rodio, a Zoki i ekipa nisu bili niti u planu svojih roditelja, no kako se s vremenom neke stvari poslože na svoje, upravo spontani istraživački eksperiment s konfiguracijama alternativne rock kompozicije može uzrokovati neslućene razmjere da podsjeća na štošta. Djelomice i zahvaljujući prezentiranim video radovima VJ Iris aka v_jetar. No!Mozzart jesu alternativa svemu, to su pokazali te večeri. Nije ih briga za žanrove i stilove, senzibilni su, ali ne i plačipičkasti. Zoki ima neke svoje vrlo čudne, nerazumljive tekstove na engleskom busajući svoju kristalizaciju emocija često mantrajući rukama i drmusajućim gestikulacijama, uostalom, takav je bio i kao frontmen Tannu Tuwa, ali ovdje ima potpuno drugačiju autorsku funkciju. Osjetilo se da bez njega i tog njegovog genija ovaj bend ne bi bio moguć. Đuro nas je sve iznenadio, kao što to i on iznenađuje, ali skroz sa ritmičkim prelazima u kojima nema standardnih ritmova. Ako ste slušali "Tin Drum" oproštajni album Japan (bubnjar Steve Jansen), onda znate o čemu je riječ. U kompoziciji "Polluted society" je napravio ritmičko-melodijsku bravuru koja me podsjetila na Kraftwerk "Trans Europe Express", točnije dionicu "Metal on metal", nešto poput toga u rasplesanoj varijanti. Ne mogu vam govoriti o nazivima ostalih pjesama jer ih ne znam, no ako će album ovako zvučati kao što sam imao prilike čuti te večeri u MSU, to će biti iznimno kreativna bomba, doslovce rečeno pljusketina mrtvim herojima i živućim metuzalemima što su eter naših radio programa nakrcali s toliko stereotipova, patetike, himni, stadionskih arija i mnoštva toga pokradenog iz arsenala popularne glazbe da čovjeku naprosto dozlogrdi sav taj show-biz u linearnom pravcu puta u ništa sa stalnim repeticijama Talking Heads himne "Road to nowhere". No!Mozzart sami po sebi jesu 'put u ništa' jer kao friški bend nemaju auditorij, ciljanu publiku, ali barem imaju sreću; ovaj puta su imali sjajnu priliku HRT medija i njegove male ekipe da ih podrži kao iskonski vrijedne izdanke hrvatskog art-rocka 21. stoljeća koji ne duguje nikakvim retro i reciklažnim smadrljocima. Originalni su, a još vrijedi spomenuti da su svoj prvi nastup imali upravo na rođendanu našeg portala 23.IV 2016. u KSET-u uskočivši umjesto Tannu Tuwa koji su se baš 2-3 tjedna prije koncerta raspali. Tada su No!Mozzart imali samo 3 pjesme, a evo, već nakon samo 8 mjeseci rada imaju prvi album, brdo materijala i repertoar 'za ubiti konja' kome je ubrizgan otrov najljuće zmije da spasi čovječanstvo od pošasti stereotipova. Kemiju ionako malo tko razumije mada je egzaktna, kod No!Mozzart je stvar miješanja mnogih stilsko-žanrovskih figura u psihodelični opseg koji čak više nije niti rock, a ponajmanje hipsterski štos što sklapa 'mali milion' žanrova u svojstvu inkubacije procesa očekivajući eksploziju. Ne, No!Mozzart su unikatni umjetnici koji su na trenutak podsjetili na genij Laurie Anderson, spomenute The Birthday Party i Steve Jansena (zahvaljujući Đuri), pa na avangardne radove Radiohead i Johnny Greenwooda, Kraftwerk, progressive/space/post-rock (metal elemenata nema) s obiljem eksperimenata, loop tehnike i alternativnog rocka ne aludirajući na ama baš ništa konkretno. Originalni su u tome što su uspjeli stvoriti za samo 8 mjeseci kao trojac (u dvije kompozicije im je pripomogao i gost na vibrafonu, Nicholas Sinković), a da stvar bude dramatičnija, nakon koncerta su izjavili da lošiji nastup u životu nisu imali. Naime, nisu im radili monitori, nisu se čuli i sve su odsvirali po sluhu, onako kako su se navježbali na probama. Možda su trebali zvučati i drugačije, ali ono što sam te večeri čuo bio je jedan sasvim novi, drugačiji art-rock iz Hrvatske kojeg mogu potpisati i najveći rock umjetnici naše generacije uključujući i mrtvaca Bowiea iz Berlinske faze.

Idući MIMO je tek u veljači iduće godine. Premalo za hrvatski Peel Session. Pardon, Jelena Balent Session.

Snimku koncerta poslušajte u radio slušaonici (podcast) na linku OVDJE (http://mimo.us5.list-manage2.com/track/click?u=3e7fcf2eee5278fdd31046a78&id=cf88e380ae&e=10611b7847) a video stream pogledajte na OVDJE (http://mimo.us5.list-manage1.com/track/click?u=3e7fcf2eee5278fdd31046a78&id=6c2636cf68&e=10611b7847)
Galerija fotografija (http://mimo.us5.list-manage2.com/track/click?u=3e7fcf2eee5278fdd31046a78&id=ae9aa69f75&e=10611b7847)

horvi // 06/12/2016