Pravo zimsko vrijeme ovog petka zagrijao je tročlani zagrebački bend s velikom perspektivom ispred sebe i povećom set listom kakva se baš kod izvođača sklonih d.i.y. pristupu, te osloncu na Slušaj najglasnije i ne može pronaći izuzev ako se ne zovete Matej Krajnc, Actooon ili Dječak iz vode. A osobito kod onih koji imaju dva-tri realizirana nosača zvuka kao što je to slučaj s Robijom Hrvata koji imaju ha, pa recimo okvirno dva izdanja mada prvo od njih "Polomljeni okovi" (2014) potpisuje vođa Grof Kanizsai kao kantautorski rad. U novoj postavi s bubnjarem i basistom (zajedno su pet mjeseci), te Grofom Kanizsaijem iliti Pištom na gitari i vokalu, ovaj trojac je pošteno kao što se i obećalo krenuo sa svirkom tamo negdje oko 22h. Odmah je iskočila u prvi plan odlično uigrana ritam sekcija pridošla očito iz težih žanrova. Da li su to točno hardcore, metalcore, punk ili neki drugi oblici, no da momci šibaju transparentno iz oblasti hard/heavy struktura vidjelo se i nikako se nije moglo sakriti. Grof nam je odmah isporučio potencijalni hit "Oh Bože" s kojim je sve krenulo u dobrom pravcu istaknuvši ogroman lirsko-poetski bunt, prkos, revolt, frustraciju i ine rockersko-odmetničke frakture kroz cijeli niz narednih pjesama poput "Oj živote", "Proklet i zaboravljen", "Možeš li me voljeti", "Nema predaje", "Banke kradu novac", "Hrvat ljutit"...

S te strane Grof se pokazuje vještim govornikom gubitničke generacije pogađajući kurentnu bolnu točku zajednice ne prezavši da niti u emotivnim sferama podari sijaset uzbudljivih paranoja, unutarnjih nemira, pa i bijesnih izljeva strasti kroz pjesme koje su manje-više provučene kroz ključanicu, ako ne spavaće sobe, onda vlastitog kućnog ognjišta. "Možeš li me voljeti", "Poljubi me mala", "Mala slatka bol", "Usne crvene", "Davorka", "Zbog mnogih ja sam žena..." su upravo takve, a ima on još jednu vidljivu kategoriju tematika koje uranjaju u prokletstvo hedonizma maligana posvećenih bogu Dionisu: "Ja ne pijem vodu" ili "Najljepše je biti pijan". U obrascima svirke nema se što predbaciti. Istina da bluesom natopljen rock s mnogo gitarskih staccata i daškom hard riffova mnogo toga podsjeća na Azru, manire prvih albuma Riblje čorbe, pa i Jure Stublića iz sretnijih dana, odnosno da se sve vrti u povratak, točnije rečeno retro zvuk ex-Yu rocka iz cirka epohe 1978-1985 pri čemu je new-wave dobrano zaobiđen na račun čvršćeg izričaja. A i komična obrada Josipe Lisac "Magla" tome ide u prilog. No, jedna od uočljivijih boljki samog Grofa su njegove gitarističke egzibicije s previše solističkih improvizacija koje umiju uništiti sasvim solidno formatirane kompozicije da se nakon izvjesnog vremena osjetilo zasićenje upravo s takvim formatima - uvod-kitica-refren s predugačkim solažama koje bi morao reducirati ukoliko svoj potencijal želi primjereno kao globaliziranu rock pjesmu odaslati širem auditoriju.

Jasno, na koncertima ovakvog tipa sve je dopušteno, pa nikome nisu zasmetali 'guitar hero' ispadi. A kako će se u daljnjem periodu razvijati njihova zvučna skluptura saznati će se kroz izvjesno vrijeme jer upravo rade na albumu "U raljama života".

horvi // 23/01/2017