Ovogodišnji Dušni dan bio je prilika da se metalne duše još jednom sjate u Vintageu koji se zahvaljujući Dobriši Vibratinoviću par godina unazad pokazao najizdašnijim po pitanju dostave metalnog zvuka pred zagrebačku publiku. Spletom nesretnih, ali i nespretnih okolnosti Australci Dream On Dreamer otkazali su nastup. Naime, opljačkalo im je kombi u Italiji. Stali su prizalogajiti na autoputu i ostavili tour van na parkingu. Dok su jeli sendviče, kroz prozor su gledali kako se neki kamion parkirao tako da im je zaklonio kombi. Bilo im je to malo neobično, ali nisu reagirali, jer kao neće bez veze dizati paniku. To se pokazalo amaterskim potezom, jer čim se kamion maknuo, kombi je ostao kratak za svu opremu od trzalica do bubnjeva. Kamere, instrumenti, sve su im pobrali i odmaglili. Organizator je povodom nemilog događaja zadržao na dan koncerta pretprodajnu cijenu karte i odlučio 10% od svake ulaznice donirati u bendovu kampanju za obeštećenje kako bi sanjari mogli nesmetano nastaviti sanjati. Često je i najmanje što netko može učiniti za pomoć ljudima u nevolji jako puno. Edmund Burke, iako je bio ćorava konzervativna kokoš i protivnik proklamiranih smjernica Francuske revolucije, jednom je pogodio zrno rekavši: "nitko nije učinio veću grešku od onoga tko je mogao učiniti malo, a nije učinio ništa". Stoga, svaka čast Good Vibrationsu i Hangtime Agenciji na uviđavnosti. Neki drugi organizatori bi prešutili otkazivanje inozemnih headlinera sve do dolaska ljudi na mjesto događanja samo da bi se ogrebali za prihod od koje karte više. A GV je u dobrom duhu Ferragosta nezadovoljnima ponudio čak i povrat novca. Kapa dolje! Tako se dugoročno grade dobri odnosi s publikom i bendovima na zadovoljstvo i korist svih "stranaka". Jebeš one koji gledaju samo kako da zgrnu lovu i nestanu. Koncert je u skladu s novonastalom situacijom počeo kasnije nego inače, oko 22:30. Koliko god je time satničar ustupio šansu više ljudima da se okupe, ThroaTTwisteR je otvorio večer pred nekakvih 50 ljudi razbacanih diljem dvorane. Međutim, momci nisu djelovali razočarano. Vjerojatno su navikli svirati i pred manjim brojem ljudi. A osim toga, ne koncertiraju baš često, zadnji meni poznat zagrebački nastup su imali tek prije godinu dana, pa očito i nisu razvili neka pretjerana očekivanja od publike pravdajući se da ionako sviraju prvenstveno za vlastiti gušt. Ali reklo bi se da publika od njih zahtijeva previše, jer iznuditi mosh pit im je bilo teže nego nagovoriti Mamića da ode iz "svetinje". Par ljudi je na mahove pokazalo osrednju volju za partycipacijom, a ostatak publike je spao na poluodsutnu opservaciju. Ipak, bend scenski nije posustajao. Domagoj je s gitarom silazio u publiku zaletavajući se u ljude, prihvativši čak da tijekom svirke bude nošen na ramenima osobe čija je povijest bolesti poznata redakciji. Bruno je nudio auditoriju da mu "štipaju" i grizu gitaru, a Goran je skakao uvis kao da želi potući rekord Blanke Vlašić. Iako se Stevo iz doom/sludge grupe (drama) odlično snašao u zamjenskoj ulozi, (valjda zato što gaji afinitete prema mid/down tempo muzici kakvu ThroaTTwister svira), ipak im je falio izvorni basist da dodatno začini show "branjem krumpira". Za one koji ne barataju starom new breed terminologijom, branje krumpira je nu-metalski scenski fazon gdje se gitara spušta ispod koljena da s remena visi na vratu kako bi se pritom kičma mogla savijati do poda i niže, po mogućnosti s ruksakom na leđima radi jačeg Kvazimodo efekta. (Mala digresija: ako netko zna kako se taj "ples" naziva na engleskom neka me obavijesti, jer Google pod ključnim riječima "nu metal new breed music picking potatoes" izbacuje samo kulinarsko-vrtlarske rezultate. Hvala). Grupa TT je detonirala TNT nadrobljen od komadića groovea, hardcorea i death metala da eksplodira kao energični odjek mračne glazbene ceremonije. Njihova muzika ima taman onoliko hardcorea koliko je potrebno da ne udavi izlizanim riff šablonama, a deathcorea u dozi dovoljnoj da ne počne koketirati s njegovim generičkim metalcore naličjem. Tu je i dodatak djent matematike u dovoljno skromnoj dozi da ne pređe u samosvrhovito silovanje off-beata kroz bezbroj "Džn! Džn!" staccato varijanti i natjecanje tko će složiti kompliciraniju poliritmiju. Klasičnog nu metala imaju u tragovima što je dovoljno da se isporučeni bijes ne razvodni u veltšmerc naricanju. Biber na kraju su neizostavni šus groove faktora koji muziku čini pogodnom za ples i fetiš na breakdownove da se ljudi malo odmore od fiskulture. Sve bi to bilo divno i krasno da je plesa bilo, ali kao što rekosmo, aktivnost ljudi je bila skromna, gotovo simbolična. Tim više sam poželio da u muzici imaju i frenetične mathcore epilepsije, pa ako ništa drugo, barem bi uspjeli ljude izbezumiti. Ipak, količina publičnih ovacija nakon pjesama je pri kraju jednosatnog seta bila obrnuto proporcionalna podijskoj (ne)mobilnosti. To je bendu predstavljalo dovoljnu ekstrinzičnu motivaciju da se vrate na bis i oproste od publike uz cover Slipknota. Nakon osrednje oduže pauze, na scenu izlazi bend koji je silom prilika ispao headlinerski. I zaista, na njima se već dalo prebrojati stotinjak ljudi u dvorani. Riječ je o Pale Origins. Tijekom njihovog nastupa poseban začin ambijentu predstavljao je lightshow koji se kretao između krajnosti stvaranja sablasnog mraka i napadnog blicanja stroboskopa. Ta igra svjetla i sjene nalikovala je verziji tvorničkog Parkway Drive lightshowa za siromašne, ali svejedno je ostala u sjećanju kao možda najbolja karakteristika nastupa. Uz dužno poštovanje prema bendovom ovladavanju tehnikalijama u vidu preciznog sviranja i usklađivanja frekvencija za dobar sound teško se oteti dojmu da se u kreativnom smislu radi o još jednom nižerazrednom klonu Killswitch Engagea pofarbanom s ponešto nijansi sempliranih playback pasaža. Da se ne lažemo, nije ni ThroaTTwisteR neko oličenje sušte originalnosti, ali su uboli dobar omjer podžanrovskih kombinacija da budu barem stilski pioniri za hrvatske prilike, dočim je Pale Origins upravo to što im ime kaže. Dakle, blijeda generička preslika korijena davno isprepletenih tako što su se "Ameri koji se na prvi pogled ne doimaju poput metalaca (a Metal Hammer ih već zove New Wave of American Heavy Metal) u 21. stoljeću odlučili nasilno pariti s melodičnim death/heavy/thrash metalom većinom europskih karakteristika" (jedan moj drugar, 2004.). Sadržajni rezultat toga su urlajući i naoko bijesni versovi čije se veltšmerc Pale-sam-na-svijetu naličje otkriva u pjevanim refrenima koji su kadri "bacati stadione u nepovratnu venorezačku katarzu" (isti lik, 2004.). Ali tko voli, nek' izvoli. Uviđajući siromašnu podijsku aktivnost tek mrvicu jaču nego na prethodnom bendu, mogu se zaključiti dvije stvari: 1) domaći metalkoraši su u prosjeku nezahvalna publika hipstersko-promatračkog tipa ili 2) naprosto im se nije svidjelo što su čuli. Ako se potrudimo biti objektivni, osim tehničke izvrsnosti možemo uočiti da bend djeluje poprilično sigurno s obzirom da im je ovo premijerni nastup. Pretpostavljam da većini članova ovo nije prvi bend s kojim su brusili binski zanat. To sa sigurnošću mogu tvrditi jedino za njihovog pjevača Bon Jovičića koji se očigledno etablirao kao dežurno grlo zagrebačkih bendova čiji stil ima veze s metalcoreom i djentom (Subscale, Svoystvo). Lik je ovoga puta u melodičnim dionicama isporučio nešto veću dozu snage nego prošle godine sa Svoystvom u Močvari i na studijskim snimkama Pale Origins EP-ja, ali još uvijek ostaje prostora da se nemoć o kojoj pjeva izrazi moćnije.

Pale Origins postoje dvije godine, imaju iza sebe jedan EP i ovo im je prvi koncert. S obzirom na to, vrlo je laskavo da su svirali drugi. Nije mi jasno čime su zaslužili tu privilegiju pored TT-a koji postoje skoro 10 godina, snimili su jedan album i EP te imaju više live nastupa iza sebe. Obično je red da bendovi s kraćim stažem djelovanja dobiju ranije termine, tako da zaista ne znam zašto je ovoga puta učinjena iznimka. Prevelik je to ustupak za promociju jednog EP-ja. U afteru se iz zvučnika orila Parkway Drive vs Bring Me the Horizon slušaona. Pošto se ista nije odvijala na podiju (valjda radi premalo preostalih ljudi) nego u kafanskom dijelu kluba, ekipa s afinitetima ka dotičnim bendovima nije imala prostora za plesanje, već se morala pomiriti da će atmosfera na njihovim omiljenim pjesmama biti svedena na lagano čilanje uz pivicu.

Možemo samo nagađati koliko je Vintage radi otkazivanja headlinera fasovao za posjećenost, ali pošto Dream On Dreamer nije u domaćim okvirima pretjerano obožavan bend, pretpostavljam da klub nije ove večeri izgubio više od 50 ljudi i da je pola njih u dolasku više omela kiša nego osiromašeni line up. Kako god da bilo, navikli smo da Good Vibrations ne puni nužno klub srijedom, iako ju često nesumnjivo pretvara u mali vikend. Lako je LAA-u ili pak Dostavi Zvuka puniti kapacitete dvorana kada uglavnom rade s bendovima čija je masovna publika već formirana. Ali vrlo je nezahvalan zadatak praviti koncerte uglavnom s polu- i neafirmiranim izvođačima, jer bez obzira na marketinški trud nikad ne znaš hoće li biti hit, miss ili nešto između. Zbog toga je GV u stalnom procesu učenja metodom pokušaja i pogrešaka. Ovaj koncert je samo još jedan ogledni primjer takve prakse. Uvjeren sam da organizatori većih koncertnih pothvata zahvaljuju nebesima na postojanju GV-ja, jer je posrijedi ekipa koja ima volje i hrabrosti prokušavati prođu manje poznatih bendova dajući tako većim igračima empirijske informacije o tome na koga mogu ziheraški računati u budućnosti.

ognjen bašić // 04/11/2016

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Naknadno saznajem da se način pljačke u uvodu nije odnosio na tour van australaca, nego na kombi jedne televizijske kuće. "Ali svakako pripazite na svoje kombije u Italiji", poručuju vam oprezni.