Pred klubom u parkiću i na nasipu zatekli su me isti prizori kao prije desetak godina kada su mi pohodi u Močvaru, tadašnju Mariju Bistricu za metalce, bili nešto poput redovite obveze i dužnosti. Znači, hrpa ekipe u crnini pije i galami po svim lokalitetima oko Močvare. Očekivano, od onih lica koja sam viđao prije na metalnim hodočašćima ostalo je tek dvadesetak najupornijih, dok su ostale smještajne kapacitete popunili neki novi metalci, da ne kažem klinci. Nije da se hvalim (iako može biti), ali dok su mnogi "veterani" prestali dolaziti jer se vjerojatno, između ostalog, među novim generacijama osjećaju prestaro ili nekako poput napola uvaženih gostiju, za mene jednom domaći teren uvijek ostaje domaći. Štoviše, osjećao sam se kao da sam opet vršnjak ovog stoljeća (ako sporije kapiraš, čitaj: kao da imam 21 godinu), što se pozitivno odrazilo i na moju aktivnost diljem podija.

Nova koncertna sezona Močvare otvorena je menijem visokokaloričnih metal poslastica čiji temeljac čine triggane duple pedale i duboko naštimane gitare obilno prelivene umakom tehničke izvrsnosti. Da ne lutamo više random, krenimo redom:

SVOYSTVO

Kako po godinama, tako i po stažu, ovaj mladi bend nam je za predjelo ponudio moderni djent na tragu Tesseracta i Monuments. Da ne ispadne kako sam ovu usporedbu nekritički prepisao iz Močvarine najave, majke mi da sam zaista preslušao uratke dotičnih bendova i usporedba stoji. Doduše, u najavi se spominje i usporedba s Vildhjartom, koja na moju žalost ipak ne stoji. Štoviše, čak je poprilično laskava. Vildhjartu krasi inovativan i negenerički pristup djentu, što je u metalu prilična rijetkost, dok je Svoystvo više na tragu onoga što bi zlobnici nazvali pop-djent. Ali ja sam prvi koji im je to "svojstvo" spreman oprostiti, pošto je kod nas djent tek u začecima.

Za početak, skidam kapu dečkima što imaju ambicije baviti se zahtjevnim pravcem kao što je djent. A kako stvari stoje, čini se da je Svoystvo pored Subscalea jedini takav bend u takozvanom regionu. Djent naprosto ne može svirati svako, stoga vam ne moram objašnjavati da su tehničke sposobnosti ovih svirača na pozavidnoj razini. Ono što me još obradovalo je da clean vokali uživo ipak zvuče tvrđe nego na snimci gdje su poprilično mekani, da ne kažem pederkasti (pogotovo u odnosu na vrlo konkretne urlike). Nadam se da to nije zbog ozvučenja koje je vokale stavilo previše ispod ostalih instrumenata. Na ovu muziku bi mi bolje leglo da su cleanovi intenzitetom odrađeni na način pjevača iz riječkih thrash/heavy/prog metalaca Kryn.

Bilo kako bilo, njihov nastup je zainteresirao tek tridesetak duša, a prvi red je na cca 7 metara od bine u polukrugu više nalikovao ocjenjivačkoj komisiji nego publici. S jedne strane je šteta da je izostao empowerment čagicom, benganjem i moshanjem pored toliko isporučene žestine i ritmičnosti. Ali opet, razumijem potrebu da se ovo pažljivo sluša u ukopanoj poziciji, jer muzika zaista obiluje detaljima koje je gušt naprosto "ubirati". S obzirom da prog/djent fazon kod nas još nema profilirani krug poklonika, a definitivno ga zaslužuje, Svoystvu pripada nezavidna uloga probijanja leda (pogotovo u ovom periodu kad je Subscale u pauzi zbog traženja novog vokalista). Za ostale ne znam, ali da mene dobiju treba im samo više muda u clean vokalima. Mislim da ne tražim puno.

FESTIVAL OF MUTILATION

Ovom sarajevskom četvercu zaista ne fali kormilara, jer kad je u pitanju tech-death, svi u bendu su kormilari. U početku je dvorana bila sramotno prazna, ali s vremenom se okupilo namanje duplo više ljudi nego na prethodnom bendu. Čak im nije trebalo puno da nas pozovu da priđemo tik do bine gdje se lagano počelo i bengati. Ipak, mosh pit se sveo na svega nas par entuzijasta. Kad čujete ovaj bend uživo, bit će vam jasno i zašto. Dečki praše heavy duty dionice bez imalo predaha. Njihov death nije baš hipertehnička vratolomija kao Necrophagist ili Spawn Of Possession, ali je svakako na putu da to postane. Znači, svaka pjesma zvuči kao velika solaža. Nisam od onih kojima je to naporna pilana, bezdušno silovanje instrumenta, tehnički snobizam ili muzika prihvatljiva samo drugim muzičarima. Meni ovakav stil znači neprestano bombardiranje valovima čiste euforije, koje me tjera da iskočim iz vlastite kože.

Oprostit ćete mi ovaj kratki izlet u polje fantazije, ali kad slušam tehnički death uvijek zamišljam da to sviraju neki vanzemaljci koji zemljanima šalju poruke na svom jeziku. Mi ih kao ne razumijemo, ali uživamo u ljepoti egzotičnog jezika i nagađamo kako nam opisuju koliko je život u svemiru lijep i težak istovremeno. FoM je čak i mene kao plesno aktivnu ličnost na momente uspio dobiti da zastanem i razjapljenih usta piljim u prste koji kirurški precizno doslovno kidaju gitaru. I samo to buljenje u gitare bi me bacalo u trans. Pod gitare mislim i na bas (čitaj: basist je bog bogova, na snimci se to ne kuži, ali uživo je preočigledno). Na trenutke sam pomislio kako je čak svetogrđe razbacivati se podijem i pritom propuštati bogate detalje ove magije koja sumanuto šiklja iz instrumenata, ali onda sam se sjetio da sam na metal koncertu, a ne na klasičnoj glazbi. Želim reći da je većini ljudi razlog statike vjerojatno bila upravo činjenica da nisu mogli skinuti oči s prstiju instrumentalista. I ja ih potpuno razumijem.

Ipak, najveća ljepota njihovih razigranih melodija nije u tehnici već u istočnjačkom prizvuku harmonijskog mola. Time su me totalno dobili. Kao da uzmeš iz sevdaha najbolje solaže, lickove i bridgeve i provučeš ih kroz death metal filter. Ili npr. kao da si Stefanovskom dao 5 lajni speeda, pola kapljice acida, neku opaku drive pedalu i ukopčao ga da svira. Kažem vam, ovi dečki uživo su vanzemaljsko iskustvo. Ako ste se tijekom njihovog nastupa opijali na klupici čekajući "bend večeri", zajebali ste se. Uvjeravam vas, propustili ste pravi bend večeri.

E.N.D.

Ovi zadarski metal veterani postoje na sceni dulje nego što su neki u publici imali godina. Ali nažalost, iz nekog razloga ih prati stigma vječite predgrupe unatoč tome što su svirali na mnogim velikim metal pozornicama diljem Europe. Možda zato što ne vuku nikoga za rukav i ne ganjaju unosnu muzičku karijeru, a kad se stvari prepuste inerciji, razvijaju se sporo.

Iako je njihova tehnička potkovanost neupitna, za razliku od prva dva benda E.N.D. više stavlja naglasak na groove, pa nam tako pruža puno stabilniju podlogu za ples od prva dva benda koji su obilovali prezentacijom tehnike. Zato su i članovi benda mogli više orijentirati na gibajući scenski nastup. Nažalost, publika nije ispunila podijski potencijal ovog teretana thrashcorea (razlikovati od metalcore!) s povremenim izletima u blaži oblik djenta, tako da je unatoč već solidnoj popunjenosti dvorane naša mala plesna porodica brojala tek 4 entuzijasta više. Spor je to rast intenziteta za treći bend. Izgleda da deatheri imaju problema s metalom koji u svom opisu sadrži riječ groove.

Frontman je bio vidno raspoložen za bacanje pošalica i potanjurića u pauzama, a bogami i za šeranje binske pive s publikom. Dakle, narodske atmosfere nije falilo. Ali s tako malo mobilnih sudionika na podiju, izgledalo je kao da se šačica nas pijanih budala ludo zabavlja, a ostalima bezobrazno uzurpira tulum za kojeg su priželjkivali da prođe u mirnom raspoloženju. Zapravo, pošto je većina statičnih ljudi bilo u crnom, izgledalo je prije kao da im kvarimo karmine, a ne tulum.

DECOMPOSING ENTITY

Stil kakvim se ovaj death metal trio predstavlja nema groovea kao E.N.D. niti obilnog tehniciranja kao prva dva benda, već se ogoljuje na klasični death metal bez sleševa, prefiksa i sufiksa. Da odmah u startu riješimo, to nije moja šalica čaja. Ali vidi čuda, izgleda da ljudi to vole, jer ipak im je kao zvijezdama večeri pripala čast da se na podiju mobilizira čak i preko 30 ljudi. To je sad već nalikovalo solidno uzavreloj feštici. I atmosfera nije opadala tijekom čitave gotovo maratonske dužine nastupa. Zaista je metalcima trebalo puno pivi da se napiju i opuste.

Nije ni mene mrzilo da se bacam, pogotovo na valjajuće spore backward dijelove koji me u pravilu više impresioniraju nego blastbeat peglaone. Iako, bez brzih dijelova bi sve bilo dosadnjikavo (osim ako se ne radi o hibridnom kalibru doom/black/death benda kao što je zagrebačko-gorička Muka), a da forsaju isključivo brzinu bili bi naporni. Ovako s periodičkim izmjenama tempa izbjegavaju monotoniju držeći Yin i Yang na okupu. Pošto volim skakati i bacakati se u toj nekoj kvazibrejkerskoj koreografiji, naprosto su mi za bend uživo stilski kriteriji najmanje upola niži nego za mirno slušanje studijske snimke. Tako da ne treba tražiti probleme u nesrazmjeru između moje hiperaktivnosti na podiju i (ne/polu)lajkanja njihove mjuze.

Čini mi se da ovaj bend sve veću popularnost duguje ponajviše nedostatku konkurencije. Isplivali na površinu zato što su trenutno najaktivniji zagrebački death metal bend. Usud i Avicularia (koja nudi jedan meni zanimljiviji i manje generički pristup deathu) pauziraju, Dread i DYAD slabo koncertiraju, za neke starije bendove sumnjam da uopće više postoje, pa Decomposing Entity uskače u prazninu i nameće se kao rijedak, pa skoro i jedini death metal kandidat iz ove županije. Tako da im se može odati počast što su ubrali pravi trenutak da izbace prvi album. Također se ne može osporiti njihova odlična uvježbanost. Ali mene ne mogu dobiti bez više groovea, tehnikalija i negeneričkog pristupa općenito.

ognjen bašić // 22/09/2015

> vidi sve fotke // see all photos