Večer ni po čemu posebna, prilika je za još jedan koncert. Pikiranjem novinarski nepokrivenih evenata po Terapijinoj Google-tablici riješio sam posjetiti upravo ovaj. Nikad nije dilema da li ići na koncert ili ne, nego koji odabrati. Ono što nekoć bio odmak od svakodnevnice, zahvaljujući Terapiji postala je rutina. Navukao sam se u posljednje dvije godine na koncerte u opsegu koji nadmašuje sva moja prijašnja stremljenja ka gigovima. Slijedom toga moram priznati da mi u zadnje vrijeme neki od njih sve manje imaju obilježja ritualnog slavlja, a sve više počinju poprimati "štrebersko" naličje. Pogađate, upravo ovaj je jedan od njih. Unatoč tome što mi se drugi susret s Moskau prošle zime urezao u pamćenje i srce kao iskustvo visokog stupnja euforije i katarze, neka intuicija mi je govorila da se to neće ponoviti. Jesam li se prevario ili ne, procijenite iz redaka koji slijede.

Od Letarga sam uspio uloviti svega tri stvari, ali to je bilo dovoljno za uvidjeti da Bruno Antolić i ekipa svojim refleksivno-ljubavnim, solidno ozvučenim i korektno odsviranim pop rockom nisu uspjeli zaintrigirati ljude da pokažu reakciju značajniju od kurtoaznog pljeska. U dvorani je bilo prisutno svega 20 mahom letargično raspoloženih ljudi, vjerojatno prijatelja članova benda. Nije to ništa čudno ni obeshrabrujuće, jer ipak se radi o relativno friškom i neeksponiranom projektu, ali i dalje se teško oteti dojmu da Letarg neće svoju publiku širiti svirajući kao predgrupa performativnim art rock noise eksperimentatorima. Vjerojatno će bolju prođu pobrati svirajući na terenu po kojem se kreće sva ta naša nova kantautorska plejada. Iako istini za volju, ni pridjev kantautorstva više nije dovoljan da te poveže s nekom homogenom scenskom cjelinom koja bi se mogla nazvati novim pokretom, pošto sve više kantautora u pratnji benda ili bez njega pokušava graditi svoje odvojene publične terene, bilo da se uortače s nekim muzički sličnim ili osobno bliskim, bilo na samostalnoj bazi.

A onda je na red došao Moskau. Nakon ovakve rečenice očekuješ spektakularan tekst u kojem s mješavinom oduševljenja i nevjerice tvrdim kako je koncert bio maestralan. Takav je bio onaj u Attacku, ali ovaj iz nekoliko razloga ipak nije. Prvo, dosta upitnika nad glavom pobuđuje činjenica i više nego polupraznog Vintagea, pogotovo u usporedbi s napunjenim Attackom zimus. Tada je padala kiša i bilo je hladno, dvorište uoči nastupa svedeno skoro pa samo na galeriju tamo dežurnih supkulturnih maskota (bez interesa istih za koncert), ali ipak se u ključnom trenutku klub uspio pristojno napuniti. Prošlog su četvrtka vremenski uvjeti bili povoljniji, pa to svejedno nije pospješilo okupljanje naroda. Broj ljudi zapravo nije bio puno manji nego u Attacku, ali to u Vintageu nije neka spektakularna brojka s obzirom na veličinu prostora i očekivanje porasta publike. Možda slabu posjećenost možemo pripisati aktualnim prehladama i virozama ili pak činjenicom da bend ovoga puta nije imao neki specijalno-prigodno magnetični povod (tipa promocija novog albuma) za održati koncert, ali sve mi se više čini jalovim u 21. stoljeću inzistirati na zdravorazumskoj logici. Bit će da se naprosto neka neočekivana sila koja se iznenadno pojavljuje i rešava stvar odbila u pogrešan dio kozmosa, jer je leptir na Kiribatima u krivo vrijeme mahnuo krilima. Rezultat toga je bilo premalo ljudi da se intersugestivno stvori atmosfera padanja u kolektivno katarzično magnovenje, tako da su se slučajevi istog sveli na nekoliko izoliranih jedinki. Drugo, setlista je uključivala i solidan broj obrada. Međutim, dotični coveri nas ne uspijevaju uvjeriti da se radi o nečemu bitno drugačijem ili čak boljem od originala, kao što im je pošlo za rukom s preradama gospela u gospeLL prošlog puta u Attacku.

Teško je ne primijetiti i lagane fluktuacije u postavi, ali malo je teže pohvatati tko se sve koje funkcije dotakao u tim silnim džoranjima za instrumente. Zanimljivo da zbog toga ni u jednom trenutku, čak ni kada bi Grobenski preuzeo glavne vokale, Laićev frontmanski mimohod nije sabiven u drugi plan. Kojeg se god instrumenta Ivan latio urođenim ekscentrizmom zadržava fokus na sebi. I da samo stoji na bini ne radeći ništa ili eventualno pušeći cigaretu i pijući pivo, dovoljan je njegov zastrašujući pogled u nepregledna prostranstva čemernih galaksija u kombinaciji sa šiškama na nogometaške šestice i imidžem postapokaliptičnog kauboja, e da bi ga se bez greške smatralo ekspresivnom okosnicom benda. Također je zanimljivo da je Laić ulogu frontmana preuzeo tek na zimskom koncertu u Medici što se nekako poklopilo s pritajivanjem njegovog prijašnjeg benda Demoler Demoler. Jedino su bubnjar, ritam gitaristica Katica (također nekoć iz Demolera) i Sara Renar na ambijentalnoj soundscape gitari ostale čvrsto na svojim pozicijama do kraja, iako se i ova potonja ponegdje latila klavijatura, a obje pomalo i mikrofona. Cijelo to šaltanje ekipe s ovog instrumenta na onaj djeluje pomno osmišljeno i ostavlja nam malo prostora da vjerujemo kako je sve izmišljeno na licu mjesta. Nije to nikakav minus, ako ste to pomislili. Nije sramota ni uvježbati bilo kakav scenski koncept koji raznolikošću uspijeva zadržati pažnju ljudi. Da toga nema vjerojatno bi sat vremena svirke zvučalo dosadnjikavo. Ovako je zanimljivo pratiti tko će što kada uzeti i kako će se time modificirati zvučno-performerska slika.

Kad je Moskau na tapetu, u instrumente se već tradicionalno ubrajaju i razni rekviziti poput prometnih znakova, crknutih kućanskih aparata i tome slično. Ovog puta su se u kategoriju "čudno, ali neobično" ubrajali stari lavabo, flekserica i vršak grablji za skupljanje lišća. Zapravo, udaranje umivaonika šipkom i nije više toliko neobično, jer znaš da će svaki put Moskau tući po nečemu tome sličnom, kao ni cirkularna pila, pošto Zadruga već dvije decenije po bini paradira motorkom. Ali vršci grablje prikopčani na pojačalo su vrlo solidna inovacija koja nam govori da i u budućnosti možemo očekivati neočekivane serije custom made instrumenata i tehnika za ovladavanje istima. Usuđujem se čak i pozvati publiku da slobodno na idući nastup donese neku staru kramu ako je po putu do koncerta spazi kod kontenjera, pa ćemo ju na prepad uvaliti nekom iz benda, ako ne i sami po njoj lupati. To će, uostalom, biti i u skladu s bendovom parolom "Moskau are everybody".

Na kraju balade, koncert je bio daleko od lošeg. Dobili smo kombu sumornog polupsihodeličnog kabarea i pomaknute rekvijemske svečanosti neznanim (anti)junacima kakvu od njih možemo i očekivati. Ipak, dojma sam da Moskau može ponuditi i više, pogotovo sa svježom krvlju novopristiglog članstva, a i u smislu novosti u teatralnom dijelu priče. Kad te netko navikne na konstantno poigravanje sinergijom glazbe i performansa, zapadne ga bremenita dužnost da te svaki put iznova treba iznenaditi. To nije lako, pogotovo ako se osjeća lagani manjak inspiracije za nova rješenja. Vjerujem da Moskau svakako još uvijek ima potencijala da nas u budućnosti neočekivano oduševi nekim novim zvučno-teatralnim eksperimentom. Smrtnici smo, strepimo.

ognjen bašić // 23/10/2016