Bio je četvrtak i kiša je padala točno onako kako padaju moji Supersport listići - dugo i uporno. Za gig je bilo najavljeno da će se držati dvadeset i druge ure na isti onaj način na koji se pijan drži plota. Inače na dnevnoj bazi susrećem pijane ljude i moram priznati da se ne sjećam da sam ikad primjetio iti jednog da se drži plota. Možda je to zato što živim u velegradu, tu nema dovoljno plotova. Kakogod. Radovao sam se koncertu. Moskau je svirao. Iz stana sam izašao oko 9, za 15 kuna (da, dobro ste pročitali) na benzinskoj postaji hotela Antunović kupio 2 kile dobre zabave u obliku Q-packa Laškog i laganese se, kao i toliko tisuća puta do tad, dokoturao do dvorišta. Dvorišta Medike, dakako. Tamo sam zatekao minimalnu količinu ljudstva koja je uključivala vjernog sukoncertnika Ognijena, dobrog čovjeka i još boljeg basista Miču, te kultnu ličnost zvanu Dado. Nakon što se popilo sve što se moglo i trebalo, utvrđeno je kako i dalje nema žive duše i da koji je to kurac. Toga su svi bili svjesni, tako da se dalo narodu još pola sata da se uprizori. Bogu hvala, to se na kraju i dogodilo. "Hvala kaj ste došli", promumljao je Django, "Bilo bi fakat sjebano da niste". Prošlo mi je kroz glavu da sam Moskau prvi put krajičkom oka uhvatio na tom istom mjestu prije Maybeshewilla. Nije od tog dana prošlo više od 16 mjeseci, a ovo što smo čuli sad gotovo da nema dodirne točke s onim što se moglo čuti tad. Pomalo je možda pretenciozno nadjenuti samima sebi naziv eksperimentalnog art-core kolektiva, ali njihova tendencija za neprestanim mijenjanjem i istraživanjem u svim smjerovima im to definitivno daje za pravo. Konstanta je samo jedna - mrak. Ponekad se taj mrak manifestira kao zaglušujuća disonantna paljba od koje ti zuji u glavi i ježi ti se koža, a ponekad se obradi nekolicina gospel klasika, to se objavi na albumu koji se nazove Gospel Machine i promovira se u Attacku. Postava je benda (imaju li oni takvo što uopće?) opet poprilično ispremiješana od zadnjeg susreta, mislim da su jedini "fiksni" bili Grobenski na gitari i Laić koji se ovog puta manifestirao kao frontmen. Pokušati vam objasniti tko je i kako u kojoj pjesmi još svirao što, to bi bio prilično čorav posao, tim više što sam veći dio koncerta proveo zatvorenih očiju. Zašto? Zato što me pralo. Prala me ta muzika, osjećao sam ju kako struji kroz mene. Moskau mi iz nastupa u nastup, u kojoj kod shemi u tom trenutku oni bili, uspijeva pružiti taj filing. A to je jebeno rijedak filing. To da se saživim i uživim do kraja, da s ogromnim nestrpljenjem i uzbuđenjem čekam sljedeći ton, glas ili pjesmu. A pogotovo kad su te pjesme dobro poznati prastari zazivi kao Grinnin' in Your Face ili John the Revelator u njihovim karakteristično anksioznim aranžmanima, to je onda meni osobno poprilično ekstatična situacija. Možda je malo i do Dadine trave, ali štioci moji, vašem je reporteru bilo neopisivo dobro. Toliko dobro da iskreno zbilja malo sumnjam da je realno moglo biti toliko dobro. Bit će da sam se ja to malo zanio. Što se faktografije tiče, ljudi je moglo biti stotinjak. I bili smo naočigled zadovoljni, iako nekako blago suzdržani u iskazivanju podrške - imam dojam (toliko o faktografiji) da su poneki predviđeni clapalonzi i singalonzi ostali neostvareni. Bend je odsvirao, a bogme i otpjevao, kompletan novi album. Kolo su vodili opori akordi Grobenskoga, a Laić se, više ekscentričnom pojavnošću i stilom nego glasovnim mogućnostima, predstavio kao vrlo dobar frontmen. Ipak, najupečatljiviji dio koncerta se dogodio kada je mikrofon prepušten tajanstvenom Džentlmenu koji je izdominirao Hadenov Spiritual do razine da mi je sad više malo neugodno uopće slušati original. Vrzmali su se tu i neki ženski back vokali, na kraju se skupio i cijeli zbor sastavljen od prominentnih scenskih figura, ali ostaje dojam da je taj aspekt ostao nedorečen. Moskau za kraj koncerta često pripremi nešto posebno, u Vintageu su nedavno uzrokovali neponovljiv klimaks kolektivnim demoliranjem sušila za robu, tako da je ova sramežljiva minimalna intervencija spomenutog zbora za kraj svirke ipak nešto što se mora okarakterizirati kao mali minus. Mislim, ionako se stvara dojam da ljudi na pozornici imaju određenu razinu slobode u svojoj kreaciji, mogli ste u to ime zbilja pustiti zbor da se raspjeva kako spada. Ne želim privesti tekst kraju pričom o tome, jer će onda može ostati u sjeni koliko iznimno uspješno odrađenim smatram ovaj nastup. Zato to još jednom ističem. Da se ne zaboravi. Moskau je na ovom koncertu odsvirao svega jednu svoju pjesmu, ako se ne varam. Obično nezainteresirano odmahujem rukom na spomen cover bendova. Samo, ovdje em se većinom radi o coverima tradicionala koji i postoje zato da bi im se davala nova ruha, em su ljudi iz jedinog (a ujedno i najboljeg) našeg muzičkog eksperimentalnog art-core kolektiva to uradili na način toliko intenzivan i upečatljiv da im od srca želim da upadnu u manju kreativnu krizu pa da još neko vrijeme sviraju samo taj gospel.

ujak stanley // 27/02/2016