home > koncert > KIKAGAKU MOYO @ Močvara, 28/06/2016

kontakt | search |

KIKAGAKU MOYO @ Močvara, 28/06/2016

Utorak navečer. Dan kada na koncerte idem samo ako baš moram. A izgleda da zbog interesantne koncertne ponude sve češće "moram". Pogotovo kada se ritam grada prebaci na ranoljetnu šemu iščekivanja kraja ispitnih rokova i početaka godišnjih odmora. U to doba godine studentima i zaposlenima općenito olabavi granica između tjedna i vikenda, a osobito nama koji fleksibilno baratamo radnim vremenom unutar (nekima i ne tako) blaženog prekarijata. Prošlog utorka, dosta ljudi si je dopustilo luksuz da početak tjedna tretira kao mali vikend. Točnije, njih tristotinjak i kusur koliko ih se naguralo u Močvaru. A bit će da ih je pola došlo biciklima, jer ih je vani bilo svezano više nego kada se onomad održavao Pedalafest. Za bend koji ovdje prvi put svira i nije pretjerano svjetski poznat, to je i više nego iznenađujući odaziv. Uvjeren sam da 90% ljudi (uključujući i sebe) uopće ne poznaje repertoar benda, nego ih je na dolazak naložilo uprizorenje kulturološko-glazbene egzotike zemlje izlazećeg sunca.
[ Kikagaku Moyo ]

Kikagaku Moyo   © Nadia

I dok je zrak vani pokraj Save mirisao na slatkovodnu rivu, unutra se sve pušilo od izmaglice koju su izazivali plitvički slapovi LSD-a u kojima je plivao zvuk japanskih prog rock psihodeličara Kikagaku Moyo. Petorica dozlaboga učtivih, umiljatih i skromnih momaka hipijevske provenijencije odvela nas je na bajkovito putovanje zemljom zvučnih čudesa. Povodom redaka koji slijede zacijelo ćete me špotati radi nedostatka objektivnosti. Ali tko se god uživio u ovakvu muziku, može posvjedočiti da pred ovim hiperemotivnim naletom suzvučja samo hladni objektiv kamere može ostati objektivan, ali čovjekovo oko i uho nikako. Da "hladnokrvno" pišem o ovome osjećao bih se kao da banaliziram muziku, kao da joj skidam amajliju. Ovdje nas čak ni zbroj subjektivnih iskustava svih članova publike ne bi odveo do objektivne spoznaje. Siguran sam da s ovog koncerta svako nosi svoju specifičnu priču, iako ne isključujem mogućnost da se netko poistovjeti s djelićima mog vlastitog iskustva. Štoviše, jako bi me obradovalo da se nečiji doživljaji preklapaju s mojim. U nadi da će se to dogoditi, prešaltavam se na blog mode.
[ Kikagaku Moyo ]

Kikagaku Moyo   © Nadia

Ovi azijati se toliko vješto, šaroliko, psihotično i hipnotički poigravaju zvukom da su u stanju u čovjeku pobuditi halucinacije i bez droga. Pače, oni su droga koja tjera mozak da ode fiju. Barem moj, jer često mi se učinilo da čujem više polifonije nego što je muzika realno isporučuje. Kao da su mi ušli u glavu neki slatki vanzemaljčići, zapalili logorsku vatricu i napravili piknik na kojem samo za moje uši orkestralno nadograđuju muziku koja dopire s bine. Da stvar bude još luđa, prije toga su svarili blunt sa zvjezdanom prašinom iz nama nepoznate galaksije. Prilikom toga, pogled u strop me sputavao, jer bih poželio da se koncert održava pod otvorenim nebom s kojeg mogu pogledom skidati sve zvijezde s kojih su ta bića došla. Ali ta klaustrofobija je kratko trajala, jer bih se vrlo brzo ulovio kako prostorno-vremenske okvire proizvoljno krojim prema mjerilima vlastite mašte koju su mi Kikagaku mahnito razbuktavali. I bez zatvorenih očiju bih zamislio da sam na Woodstocku i bio bih tamo sve dok me ne bi prenuo iz sna mrki pogled nekog posjetitelja kojeg bih slučajno nagazio stihijom plesnih koraka. Srećom, milozvučje koje je dopiralo s bine bi vrlo brzo istopilo odjeke tih kužerskih prostrijela i opet bih se našao u svom blaženom filmu.
[ Kikagaku Moyo ]

Kikagaku Moyo   © Nadia

Pošto mi je muzika rastezala mozak kao žvakaću gumu (a nisam večerao ni kemiju, ni biljku, samo vino), razum mi je ubrzo ostao bez teksta. Jedine riječi koje su mi se uzmogle vrtiti po glavi su "intergalaktičke kontrapunkcije" iako nisam imao pojma znače li išta suvislo ili su tek rezultat buncanja pod hipnozom. Znao sam samo da su me tjerale da grlim sve što hoda i diše što se u ovom slučaju svelo na svega nekoliko podijski aktivnih jedinki.
[ Kikagaku Moyo ]

Kikagaku Moyo   © Nadia

Bendu zaista nije dugo trebalo da me izuje iz cipela. Ali bukvalno. Nakon nekih pet pjesama učinilo mi se k'o dobar dan da po podiju gazim bosonog kao da je livada. Glavni krivac za tu vrstu "egzibicionizma" je lijevi gitarist koji je čitavo vrijeme pedale stiskao golim stopalom. Nakon toga više nisam bio u stanju brojati pjesme, jer mi je sve počelo zvučati kao grandiozna simfonija bez kraja. Ona za koju poželite da nikada ne prestane. Kikagaku Moyo je konjska injekcija za revitalizirati mojo i mogao bih se danima drmusati pod njenim opojnim utjecajem. Ali svemu dođe kraj. Desetak ljudi je isto toliko minuta sumanuto trgalo glasnice da dozove bend na bis, ali sve što smo uspjeli od njih dobiti je da nekoliko puta izađu na binu i poklone nam se. Hvala im na tome, ali nisu trebali. Mi smo ti koji bi se njima trebali klanjati što su nam obogatili duše ovim uzbudljivim revivalom zvuka 70-ih. Ustvari, možda su i odsvirali jedan bis, ali nisam ga bio u stanju konceptualno odvojiti od ostatka setliste, jer kao što rekoh, vrlo brzo su mi se sve pjesme stopile u jednu veliku pjesmu nad pjesmama.
[ Kikagaku Moyo ]

Kikagaku Moyo   © Nadia

Na kraju krajeva, ovo je jedan od rijetkih koncerata za koje mogu reći da je bio lud i nezaboravan bez da to mislim posprdno. Jedan od onih na kojima iskačeš iz vlastite kože, a upravo se tamo osjećaš kao da si najviše u njoj. Jedan od onih u kojima se u bijegu od stvarnosti osjećaš najstvarnije ikada. Ili kada ne možeš tijekom svirke natjerati mozak da preko jezika prevali prostu rečenicu složeniju od "prejebeno!", a osjećaš se toliko pametno i prosvijetljeno da bi najradije išao svima objašnjavati upravo otkriveni smisao života iako realno nemaš pojma koji je. Mogao bih još bezbroj ovakvih paradoksa nabrojati, ali ne bih ni time uspio opisati u kakav vrtlog transa su me bacili. Nije mi kraju pameti hvaliti se kako sam došao do "višeg nivoa svijesti" ili doživio "transcendentalno" iskustvo. Pametovanja o tim instancama prepuštam "duhovnjacima". Naprosto mislim da je psihodelična prog glazba stvorena da uživljenog čovjeka prebije od droge na mrtvo ime bez upliva kemijskih supstanci kao katalizatora. Zapravo ga čak liši drogiranosti, jer "nema jače droge od stvarnosti". Uz pomoć ovakve muzike bolji svijet se odmah priziva na lice mjesta i za to nisu potrebni bog-zna-kakvi napori i treninzi Kundalini Yoge. Uz malo dobre volje sve čakre se same ujedinjuju. Još ako su zalivene dobrom muzikom (a bogami i nektarom bogova) njihovom rastu nema kraja. Jedino mi nije jasno zašto pored toliko dobre i zdrave muzike ljudi i dalje plaćaju psihijatra.
[ Kikagaku Moyo ]

Kikagaku Moyo   © Nadia

ognjen bašić // 30/06/2016

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Livio Morosin, Gustafi, Kuzma & Shaka Zulu @ Boogaloo, 12/10/2019

Livio Morosin, Gustafi, Kuzma & Shaka Zulu @ Boogaloo, 12/10/2019

| 14/10/2019 | ognjen bašić |

>> opširnije


cover: The Mystery of the Bulgarian Voices & Lisa Gerrard @ Lauba, Zagreb, 11/10/2019

The Mystery of the Bulgarian Voices & Lisa Gerrard @ Lauba, Zagreb, 11/10/2019

| 13/10/2019 | lana |

>> opširnije


cover: Bebe Na Vole @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 10/10/2019

Bebe Na Vole @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 10/10/2019

| 12/10/2019 | mario m. |

>> opširnije


cover: Bad Breeding, Indikator B, DDR @ Akc Attack, Zagreb 06/10/2019

Bad Breeding, Indikator B, DDR @ Akc Attack, Zagreb 06/10/2019

| 08/10/2019 | lejapeja |

>> opširnije


cover: Kawasaki 3p @ Tvornica Kulture, 28/09/2019

Kawasaki 3p @ Tvornica Kulture, 28/09/2019

| 04/10/2019 | jan vržina |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*