Kada se koncert prebaci iz Močvare u Tvornicu, znate da će biti dobro, jer to znači da je potražnja za kartama velika. Kada pak tvornica bude rasprodana, možete očekivati kaos najljepše vrste. Kada se podignu tribine i otvori ograda iznad njih, tek tada tvornica blista u svojim najljepšim bojama. U nedjelju, 21. kolovoza, ponovno je zablistala, a pozornicu su pohodili Cojones, She Loves Pablo i po prvi puta na hrvatskom tlu, legendarni Clutch. Prvi na pozornici bili su Cojones, stoner-rockeri iz Zagreba. Postoje desetak godina i iza sebe imaju dva EP-a, dva albuma i treći u kratkoročnom planu. Njihova najveća odlika jest to da sve rade sami. Od merchandisea do snimanja glazbe, dečki vole imati posla i to im je postao recept za uspjeh. Makar su bili prvi na tapeti, prikupili su mnogo publike. Po reakcijama slušatelja možda ne i svojom zaslugom jer se malo pjevalo, a još manje plesalo, ali Cojonesima to nije smetalo. Držali su se svojeg programa i zabavljali na pozornici toliko da publike nije niti trebalo biti. To svakako odaje dojam profesionalaca. Zvukom se, na žalost, ne ističu posebno, sve je prepuno šumova, neartikuliranih riffova i mumljanja u mikrofon. Za ljubitelje nekoherentnog, veliki pogodak, ali s ovim ton-majstorom u kombinaciji, loše za onog tko je htio shvatiti o čemu tu zapravo oni pjevaju (ili ponavljati refrene za njima). U sredini ovog stoner (groove) sendviča pojavili su se She Loves Pablo. Već dobro poznati publici iz Zagreba, moglo bi se reći da su u zadnjih deset godina podigli dobar tabor te da su tu doma. Prije pet mjeseci su izdali album Try Mandarin, a malo prije toga slavili svoj deseti rođendan. Velika publika nije im strana pa su pred tisuću ljudi u Tvornici stajali na čvrstim nogama. Vidljivo uzbuđeni, samopouzdani i u sekundu točni, svirali su stare i nove pjesme. Publika je na njih bolje reagirala od benda ranije, prvi su redovi pjevali, a došlo je i do naguravanja kada je na stage stupio vokal support - Nenad. Nakon dva benda, Tvornica se zagrijala na radnu temperaturu od 35+ stupnjeva, i kretanje u bilo kojem smjeru postalo je jako teško. Napetosti u publici doprinijelo je i dodatno čekanje od dvadesetak minuta van rasporeda, prije nego što su se Clutch popeli na pozornicu. U 22:20 bilo je vrijeme, tehničar je istrčao na binu, dao svjetlosni signal ton majstoru, svjetla su se zamračila i na binu su izašli članovi benda. Cijeli taj ritual, kratka napetost prije eksplozije zvuka bacilo je publiku u trans, pripremilo ih za spektakl koji tek predstoji. O samom bendu ne treba se puno govoriti, sviraju dvadeset i pet godina, prvi su put kod nas, i turnejom predstavljaju novi album Psyhic Warfare. Interakcija sa publikom bila je savršena, Niel Fallon, u zagrljaju basiste Dana Mainesa i gitarista Tima Sulta vodio je more obožavatelja. Govorom tijela, pozdravima, pa i plesom dali su osjećaj jedinstva, kao da su izbrisali željeznu ogradu između sebe i publike. Tehnički, glazbeno ili performerski, nema se što za zamjeriti. Nastup u tvornici bio je dostojan svih ovih godina čekanja, što je i sam Niel napomenuo: "Napokon, nakon dvadeset i pet godina bilo je i vrijeme. Moramo dosta toga proći zajedno". E, pa.. i prošli smo puno zajedno u tih sat i pol koje su svirali koji su prebrzo odsvirali. A siguran sam da ne govorim samo za sebe kada kažem da jedva čekam ponovni dolazak Clutcha u Zagreb.

karlo krešimir kaštelan // 23/08/2016

> vidi sve fotke // see all photos