Još jedan koncert na kojem je sva publika mogla stajati u prvom redu. Nisam baš upućena koliko ljudi u Hrvata sluša romatičarski gothic metal i klanja se finskoj sceni, ali stvano sam mislila da će biti malo više ljudi. Izgleda da ipak većina mogućih posjetitelja čuva lovu za Cradle Of Filth. Pošlo nam je za rukom ono što nam skoro nikad ne uspije - stigli smo na vrijeme da vidimo ama baš sve bendove. Prvi su bili Slovenci Indigo Child. Jedan od onih bendova s ''opernom'' pjevačicom. Cura je bila vrko goth obučena, korzetić i čipka, ali sveopći dojam - bezveze. Ničim se ne ističu. A dojam se još pokvario nakon što smo pjevačicu nakon koncerta spazili za susjednim stolom u crvenim ''Oliva'' cipelama, plavim trapericama sa šarenim detaljima i općenito vrlo ne-goth imageom. Dajte ljudi, pa bar se na koncertu pravite da ste čru i da vam bend nije obično isfuravanje. Sljedeći bend su bili Finci Sinamore. Pjevač je prilično ličio na Jacka Whitea. Oni su svirali, a ispod njih je pičila matrica. Goth-metal, s naravno obaveznim kasapljenjem nekog hita iz 80-ih. Nas je dopala preužasna verzija Ultravoxove ''Dancing With Tears In My Eyes''. Ajme kako mrzim ovakve obrade 80's hitova. Sinamore su se poprilično raspričali s publikom, posvetili su jednu pjesmu svojoj prijateljici koja nije baš u najsjajnijoj fazi života, i čak se pokušavali vratiti na bis, ali im nisu dali. Veseli detalj njihovog nastupa je bio pjevač koji na pozornicu izašao u čarapama. Mislila sam da haluciniram. E, sad su nam se spremali oni s industrial prizvukom, njemački Das Scheit, u koje smo polagali najviše nade da će možda biti OK. Čim su izašli na pozornicu bilo mi je jasno da nema tu kruha za mene. Na pjevaču se iz aviona vidi da je obožavatelj Marilyna Mansona. Tako pjeva, tako se oblači, takav mu je scenski nastup. Gitaristi su nabacili crnu šminku na usne, bend je nabacio matricu i svirka je mogla početi. Ne znam, meni je cijelo vrijeme izgledalo kao da gledam imitatora Marilyna Mansona. Naravno da su nas i tu dopale dvije obrade. Ovaj put su nastradali Black s ''Wonderful Life'' i Eurythmics s ''Here Comes The Rain Again''. Mora im se priznati, stvarno imaju dara za uništiti lijepu pjesmu. Svaka čast. Do zvijezda večeri smo već bili malo na izmaku snaga. Ali prvi red se nije dao i dočekao je To/Die/For glasnim pljeskom. Kao i prethodni bendovi, To/Die/For imaju matricu, ali na nekim stvarima imaju i ženski vokal i zbor, koje baš i nismo primjetili na pozornici. Stvarno izgleda malo kretenski dok oni kao nešto sviraju, pjevač stoji, a iz zvučnika se ori pjevačica koje nema. Već smo se počeli zafrkavati da će se sad sigurno dignuti zavjesa iza njih i otkriti nam simfonijski orkestar, zbor i opernu pjevačicu. Pjevač je na trenutke zvučao kao da mu je malo teško pjevati. Ali ipak su se vratili na bis jer ih je ono malo publike uporno zvalo.

Za vrijeme nastupa To/Die/For sam svratila do wc-a i imala sam bogme što čuti tamo. Grupica djevojčica, oko 15 godina starih (ako) vodi razgovore tako pune psovki da sam bila fascinirana u kojim su ih sve kombinacijama slagale. A tema razgovora: neuspjeli pokušaj ubacivanja u backstage jer bi se one vrlo rado ''družile'' s bendom. Nisam uspjela skužiti kojim točno. Redar koji je čuvao ulaz im je vrlo glatko rekao ''Ne!'' pa su se jako nanervirale. Uostalom ne kužim zašto im je potrebno ići u backstage. Ionako su svi cijelu noć hodali po Boogaloou svima na dohvat ruke. Neki redar je trebao na ulazu u Boogaloo reći ''Ne!'' tipu koji se cijeli koncert derao, dobacivao i vrijeđao ljude na pozornici, a s vremena na vrijeme bi divljački protrčao dvoranom i skakao ko luđak. Nevjerojatno. Svaka čast bendovima koji su svoj nastup odradili kao da je puna dvorana, a ne manje od 100 ljudi. Pričali su s ljudima iz publike, a dok nisu svirali su se šetali po klubu i družili se i slikali s posjetiteljima. Publike je bilo malo, ali onaj prvi red se derao, skakao, pjevao i pljeskao za cijelu dvoranu. Rispekt. Ali za mene je ovo ipak bilo premalo originalnosti i previše matrice.

ana // 27/11/2006

PS: Obradu ''Dancing With Tears In My Eyes'' nisu pjevali finski Sinamore, već slovenski ''Indigo Child''. Ispričavam se što sam izvedbu pripisala krivom bendu, i hvala čitatelju koji me na to upozorio.