Postoji cijela ta naša neka glazbena scena. Nije puno drugačija od svih ostalih na svijetu - ljudi snimaju albume, ugovaraju koncerte i nastupaju na njima, sastavljaju se, rastavljaju se, ponovno se okupljaju, mijenjaju članove i izričaje i uglavnom se mukotrpno bore kako bi ugrabili svoj "komadić slave" i doprli do slušateljstva. Daleko od sve te vreve i halabuke, na nekom izoliranom scenskom proplanku u zavjetrini, smjestila se jedna sasvim posebna grupa muzičara. Njihovo je ime Kries, a ja sam imao čast pohoditi prvi od dva rasprodana koncerta te grupe u Vintage Industrial Baru ovoga četvrtka. Pa vam s njega, primjetili ste to do sad već možda, pišem i izvještaj. Ne volim se razbacivati previše grandioznim epitetima, draže mi je malo odvagnuti. Ipak, u ovom će ih tekstu vjerojatno biti iznimno puno. Što da vam kažem, nije do mene. Za početak, jedna mi se riječ bez prestanka vrzma po glavi kad razmislim o Kriesu i njihovom koncertu - ne mogu a da ju ne napišem. Čarolija, naime. Bila je to apsolutna čarolija. Ako je Robert Johnson na raskrižju prodao dušu vragu, onda je Kries jamačno na mjesečinom obasjanoj livadi sklopio kakav pakt s nekim dobrim vilama koje su im usadile tu teško objašnjivu nadrealnu vještinu da glazbom stvore stanje transa, a ujedno se i pobrinule da to ne prođe nezapaženo od strane publike. Ma što nezapaženo - Vintage je bio prekrcan, kako u četvrtak, tako i u petak. Staro i mlado, muško i žensko, malo i veliko, svi su došli na ples. Ne mogu točno objasniti odakle bendu toliko publike, i to smatram ključnim dokazom za onu teoriju o vilinskom paktu. Najjednostavnije bi bilo reći da su odlični i da kvaliteta uvijek nađe put do ušiju naroda, ali svi dobro znamo da je to samo floskula i da masa fenomenalnih bendova nikad ne uspije okupiti ikakvu kritičnu masu oko sebe. Kriesu to uspijeva s neopisivom lakoćom, ljudi doslovno žeđaju za njima. A nema ih u medijima, ne gura ih nikakva agencija ni kuća, ne snimaju spotove, ne izlaze im albumi. Kao da se čak malo namjerno žele skriti i ostati u miru i skladu te spomenute scenske zavjetrine, ali im masa ludih rasplesanih momaka i djeva ne da mira, već ih zaluđeno prati u stopu i nagovara da upriliče slavljenje života. Stvari poput tih da je koncert počeo u 10 i 20 i da su svirali tu i tu pjesmu su u ovom kontekstu toliko irelevantne da bi bilo malo nakaradno pridavati im pozornost. Doduše, 'ajde - možda vrijedi natuknuti da smo opet čuli pokoju novu pjesmu koja bi se trebala naći na tom tako dugo očekivanom trećem albumu. Ali sve je to ionako samo jedna jedina pjesma. Ona koja se rađa u srcu planine, raste i razvija se u staroj hrastovoj šumi i teče koritom potoka na kojem srne vodu piju. Netko tko nikad nije osluhnuo ovaj bend vjerojatno sad misli kako se bavim žešćim patetičnim preseravanjem, ali zato svatko tko ga je ikad osluhnuo, a pogotovo otišao na koncert, zna da govorim istinu. Da, njihova se pjesma zove Život. Onaj pravi, iskonski, čisti, nevini, iskreni, lijepi Život. Sviraju ju na bezbroj (zbilja, tko bi ih sve pobrojao) instrumenata i pjevaju ju na sto načina, ali ta prapočetna iskonska energija uvijek ostaje nit vodilja kroz seansu. Dogodi se tu i poneka konfuzija, malo se možda i raspadne i zafalša, ali to nitko ni ne primjeti. Znate kako je, jednom kad ste uspješno hipnotizirali "pacijenta", možete s njime što vas je volja. A teško da ima slađe hipnoze od Kriesove. Ona dovodi ljude do stanja da se raduju radošću malog djeteta, da skaču u vis i puno više nego što su mislili da mogu, da spontano plešu kolo s potpunim strancima, i da ozarenog lica grle čovjeka pokraj sebe kao da im je brat. Kad bi Kries bio soundtrack ove naše malene planete, ona bi bila puno ljepše mjesto.
Priča o Kriesu je priča o sedam momaka, bez svakog od njih ne bi to bilo to. No ipak, jedan je prvi među jednakima, tip koji svojom karizmom i stavom cijeloj stvari daje smisao. Radi se naravno o Mojmiru Novakoviću, čovjeku koji je s tolikom strašću preuzeo na sebe zadatak očuvanja ovdašnjih drevnih napjeva, da dok ga vidite kako raširenih ruku i zatvorenih očiju mantra neke od tih stihova, niste sigurni divite li mu se ili ga se bojite. Sigurno je samo da će ostaviti snažan utisak na vas. To je sasvim sigurno. A to je jebeno velika stvar, možemo se složiti. Prilično sam uvjeren da, tko god je bio na tom prekjučerašnjem koncertu, do danas još nije o tom događaju prestao razmišljati. Ja sigurno nisam, slike i zvukovi su mi još uvijek pred očima i ušima. Dva je sata trajalo, moglo je biti i dvije minute i dvije godine. Jer vanjski svijet nije postojao, vrijeme je stalo. Bisevi se nisu brojali, samo se sviralo, pjevalo, plesalo i smijalo. Na samom kraju koncerta čak i više i jače nego do tad, budući da je pola ljudstva požurilo kućama poslije drugog bisa, živeći u uvjerenju da je to sve, pa je to oslobodilo još više mjesta za raspojasanu igranku. Jednom kad je gig konačno završio, stanje svijesti mi nije bilo ni slično onom s kojim sam ušao u dvoranu. Prvo sam 15 minuta stajao ukopan u mjestu a onda sam krenuo dalje s glavom u oblacima. Tramvaj sam čekao 40 minuta, nisam to ni primjetio. Kad ti bend to može uraditi, onda znaš da se radi o vrlo posebnom bendu.
Nema apsolutno nikakvog smisla ovakvoj jednoj priredbi ići tražiti mane i zamjerke. Kad bih bio sasvim iskren, ustvrdio bih da je Kriesova misija davno nadišla razinu da uopće podliježe nekoj kritici. Kako kritizirati nešto što je čista emocija, iskonska vibracija? Nema smisla, logičnije se jednostavno prepustiti. Mnogi te, dragi čitatelju, pokušavaju učiti životu. Naizgled svi o njemu znaju sve, i svatko je savršeno kompetentan da te uputi u sve njegove tajne. Ja se trudim ne umišljati sam sebi da sam jedan od tih velikih životnih znalaca, a bogme sam i dobrano skeptičan kad me se drugi uhvate savjetovati. No, nitko to ne radi na tako indirektan i unikatan način kao Kries, i zato im se isplati predati srcem svim. Kries kuži život.

ujak stanley // 13/02/2016