home > koncert > Magic Castles, Lolacoaster @ Klub, Zagreb, 13/09/2015

kontakt | search |

Magic Castles, Lolacoaster @ Klub, Zagreb, 13/09/2015

Svaki put kad se dokoturam do Kluba, dvorište me ugodno iznenadi. Terasa vrvi od ljudi, kipova, žamora i šušura i natjera me da pomislim kako je na koncert došlo gro ljudi. Ovoga je puta tom dojmu pripomogla i činjenica da se na ulazu stvorio priličan red. Toliki čak da bih, kad bih pokušao prebrojati minute provedene u njemu, morao upotrijebiti prste obje ruke. Sreća pa se moglo kratiti vrijeme promatranjem prelijepe crvenokose djevojke koja je u blizini nedužno ispijala pivicu. Jednom kad sam unišao, već su bili svirali Lolacoaster. Budući da je ovo uvodni odlomak, mislim da je u redu napisati još i da su nakon njih nastupili Magic Castles te da je bila nedjelja. Nakon njih su nastupili Magic Castles i bila je nedjelja.
[ lolacoaster ]

lolacoaster   © ujak stanley

Taj Lolacoaster je noviji bend - u Zagrebu su, ako se ne varam, do sad nastupili samo jednom. U Spunku tamo negdje na proljeće. Uvijek je slatko i uzbudljivo ići na svirku nekog tako novog izvođača, poglavito zato što ne zna čovjek što očekivati i postoji šansa da će te nespremnog oduševiti, oboriti, otpuhati. Dobro, u ovom konkretnom slučaju se otprilike znalo o čemu se radi budući da su momci i djevojka još krajem prošle godine, dakle puno prije nego što su imali svoj prvi javni nastup, već izdali album prvijenac. Takav je potez po mom mišljenju dvosjekli mač - s jedne strane igrate na kartu iznenađenja i naglog izdizanja iz opskurnosti stvaranjem hypea, a s druge strane ambiciozno koračate "među velike dečke" bez da imate iti jednu jedinu utakmicu u nogama. Lagao bih kada bih rekao da ova druga "oštrica" nije malo rezala tijekom nastupa - pjevačica je, čini mi se, imala tremu. Nije to toliko bilo primjetno što se tiče njenih pjevačkih sposobnosti, taj je dio odrađen više nego korektno. Međutim, kad bi nam pokušala nešto reći između pjesama, glas joj je toliko drhtao i cijukao da je to u meni izazivalo nešto između empatije i iznerviranosti. Mislim, nije zvučalo ugodno. Tim više što sam ju nakon koncerta čuo kako govori i tada je zvučala potpuno normalno. Također, govor tijela joj je na pozornici bio prilično ukočen i suzdržan, kao da nije potpuno sigurna sama u sebe. Ni jedno ni drugo nije ni najmanje utjecalo na sam glazbeni dio performansa, to je bitno istaknuti. Ali, dobro odrađena svirka je samo pola puta do nečega što se može nazvati dobrim koncertom, a u ovom je bendu pod svjetla reflektora stavljena cura koja se tek počinje snalaziti u tim vodama. Ne treba joj to zamjerati, niti se tome čuditi - dok su joj kolege iz benda već godinama prisutni na sceni, njoj je ovo prvi put da se upustila u bavljenje muzikom. A nisu svi rođeni za stejdž, i potpuno je razumljivo da se još malo traži. No, uspije li savladati skoro i taj performerski dio priče (a to se može jedino učestalim koncertiranjem), radit će se o vrsnoj frontvumenici, budući da ima jedan od ljepših i prodornijih glasova koje sam čuo u zadnje vrijeme. Kao protuteža njoj, na pozornici je postojao veseli žgoljavi basist koji je, osim što se predstavio kao glazbeno možda i najmaštovitiji član benda, nakon svake pjesme veselo poskakivao i mlatarao rukama kao da je upravo osvojio olimpijsku medalju. Meni je to bilo vrlo simpatično, priznat ću. U publici je za njihove svirke bilo šezdesetak duša, što nije loša brojka uzmemo li u obzir da su bili predgrupa bendu koji ni sam nije baš razvikan. Razloge tome ja vidim ponajviše u činjenici da se za bubnjevima nalazio Nikola Švenda, bubnjar Mokrih Gljiva koje, unatoč svojoj potpunoj nezainteresiranosti za bilo kakav tržišni proboj, svejedno redovno pune sve prostore u kojima nastupaju. Tako da se vjerojatno dio te vjerne publike ponajveće gradske underground atrakcije prelio i na ovaj bend. No, osim bubnjara, i nemaju ta dva benda previše toga zajedničkog. Ovdje se radi o melodioznom i prilično radiofoničnom miksu popa, rocka i grungea, s jedva primjetnim daškom psihodelije. Ništa pretjerano inventivno ili originalno, ali vrlo slušljivo i lako probavljivo - prije svega zbog činjenice da svaki od članova vrlo kvalitetno barata svojim instrumentom (mislim pritom i na glas). Poznatih pjesama s albuma je bilo ponešto, ali bili smo počašćeni i naramkom novih stvari koje su otprilike na istom tragu. Reakcija publike je bila vrlo dobra. Nije da to Lolacoaster nije zaslužio, ali dojma sam da je im je u parteru bilo barem desetak prijatelja, a tada je odmah lakše. Svaka čast pjevačici Juliji, ali najbolji dio nastupa je ipak bila završna stvar u kojoj su si momci bez njene pomoći dali oduška i zajamali neku ludu progresivnu pankčinu te pritom izmamili mnoge osmijehe. Sve u svemu, Lolacoasteru želim da uspiju bukirati čim više koncerata slijedećih mjeseci i godina, jer imaju zvuk za koji mi se čini da je taman negdje na pola puta između alternativnog i popičnog, tako da bi mogli zahvatiti prilično širok spektar ciljane publike. Hoće li im to i uspjeti, ovisit će vjerojatno prije svega o Juliji i njenom razvoju.
[ lolacoaster ]

lolacoaster   © ujak stanley

[ magic castles ]

magic castles   © ujak stanley

Dokaz da je na nastupu Lolacoastera bilo dosta njihovih drugova i poznanika koji su došli više iz pristojnosti nego zato što ih zanima glazba imam u činjenici da su Magic Castles nastup započeli pred manje ljudi nego što ih je bilo na predgrupi. Što je prilično raritetan obrat. Ništa zato, ovaj je bend ionako preduboko zaglavljen u vlastitoj muzici i svim popratnim sadržajima koji uz nju idu da bi mogli obraćati pozornost na tako svjetovne stvari kao što su prorijeđeni prvi redovi. Oni žive u onom sličnom čarobnom svijetu prirode i društva iz kojeg nam se povremeno jave Timber Rattle koji zimus posjetiše Močvaru. Nema tu nikakve angažiranosti ni upućenosti u stvaran svijet oko njih, oni su vijesnici one strane svijesti. Ipak, koliko god oni bili transcedentalni - faktografija je majka svih izvještaja. Tako da je zgodo spomenuti da ih je petero, i da su ameri. Iz Minneapolisa, konkretno. I da su došli promovirati svoj peti album (drugi na izdavačkoj kući Antona Newcombea iz Brian Jonestown Massacrea, čovjeka koji ih je i izvukao iz potpune opskurnosti), i da im je ovo prvi put u Europi. Također, sasvim je primjetno da su vrlo dobro upućeni u eru šezdesetih, po svakom pitanju. Muzički, inspiraciju crpe gotovo isključivo iz tog vremena, plus iz onih bendova u proteklih pedeset godina koji su inspiraciju crpili iz tog vremena. Znači, rani Floydi, rani Beatlesi, Grateful Dead i tako to. I vjerojatno još tisuću manje poznatih bendova iz tog razdoblja. Kako to obično ide s likovima koji briju na tu shemu, ovi su dečki sasvim sigurno pod utjecajem određenih psihoaktivnih supstanci koje uzrokuju to da im je glazba tako tiha, opuštena, repetitivna i tečna. U jednom je trenutku netko u publici promrmljao "I want some LSD" ili nešto slično na što je pjevač spremno uzvratio sa "I have some". I zaista, doživljaj ovog nastupa bi nam jamačno bio bio neusporedivo bolji da nam je djevojka na ulazu uz ulaznicu dala i dvije kapljice na jezik. Ma, meni je i bez toga bilo izvrsno. Kažem, Magic Castles ni pod koju cijenu nisu revolucionaran, pa čak ni, ako ćemo iskreno, pretjerano zanimljiv bend. Njihova su riješenja i aranžmani već milijardu puta čuveni (jer to je pasiv od "čuti", dragi čitatelju) i svode se na pusto recikliranje. Pa ipak, ponekad čovjeku u kasnoljetnu nedjelju navečer paše da ga malo pomaze po glavi i uljuljkaju u deku od mistične izmaglice zvuci tako topli, blagi, bliski i jednostavni kao što su bili njihovi. Da, dobro ste čuli - jednostavni. Psihodelični je rock kroz desetljeća postao natjecanje u tome tko će se više preseravati i prenemagati. Ovdje toga nema ni u tragovima i ja to cijenim jako. Što više slušam muziku u životu, to me više iritiraju razni virtuozi. Magic Castles to nisu, ni blizu. Oni su blesavi dečki koji vole natripani pjevati o besmislicama i svirati muziku koja je tako prirodna i "normalna" da zvuči kao da je potpuno logično da postoji. I da je postojala i da će postojati i dalje. Onaj tko želi, definitivno im može zamjeriti nedostatak kreativnosti i prepoznatljivog autorskog rukopisa. No, ovaj bend ionako nije dovoljno bitan (niti će ikad, prilično sam siguran, postati) da bi se oko njega valjalo uzrujavati. Oni naprosto sviraju tu muziku koju vole i koja ih jedino zanima i tko smo mi da im sudimo? Ono što se pokazuje konstatnim problemčićem u Klubu, to je činjenica da koncerti budu debelo preglasni. Tonac nije baš ubrao senzibilitet ovog benda pa sam se našao u situaciji da mi od njihovih pjesama koje bi trebale biti tihe i lagane cijelu noć zuji u ušima. Bizarno je ali istinito da je u tom Klubu UVJERLJIVO (ali UVJERLJIVO) najbolji zvuk u zahodu tako da sam se u jednom trentuku čak našao u situaciji da sam nesvjesno ostao unutra još minutu-dvije nakon što sam obavio sve što sam trebao, prosto uživajući u kristalnoj čistoći zvuka. Osim dvojice mladića u prvom redu (od kojih je jedan bio već opjevani basist Lolacoastera), publika i nije nešto reagirala bogznakako. Pristojni pljesak je bio sve što su dobili. Tako da su se i na bis vratili skoro pa nepozvani. To se može objasniti činjenicom da im glazba ionako nije neka plesna rasturačina, već introvertna, na trenutke gotovo pa meditativna pastorala. A nije lako pljeskati ni vikati kad si duboko uronjen u obronke i proplanke svoga mozga.
[ magic castles ]

magic castles   © ujak stanley

Ono što mi se kod benda nije svidjelo je činjenica da im najupečatljivije i najbolje pjesme datiraju još s prvog albuma, iz 2008. Možda su i sami toga svjesni, odsvirali su solidan broj skladbi s tog izdanja. Na recentnijim su albumima pjesme nekako ispraznije i to su ujedno i bili oni dijelovi koncerta koji se mogu proglasiti dosadnjikavim. No, generalno gledano (a i slušano) radilo se o iznimno simpatičnom nastupu benda koji je uz pomoć određenih tvari došao do stadija da su svjesni sebe samih i onoga što jesu. To što oni jesu je doduše većim dijelom kopija nečega što je već bilo, ali bolje i tako nego da pokušavaju glumiti nešto što nisu. Kužite?

ujak stanley // 17/09/2015

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Ecstatic Move, Divine Stampede, 21/06/2024, Crvena plaža, Bar

Ecstatic Move, Divine Stampede, 21/06/2024, Crvena plaža, Bar

| 23/06/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Body Count @ Šalata, Zagreb, 16/06/2024

Body Count @ Šalata, Zagreb, 16/06/2024

| 20/06/2024 | denis |

>> opširnije


cover: The Smile @ Malo rimsko kazalište, Pula, 15/6/2024

The Smile @ Malo rimsko kazalište, Pula, 15/6/2024

| 20/06/2024 | nina kc |

>> opširnije


cover: Mick Harvey w/ Amanda Acevedo @ Rojc, Pula, 14/6/2024

Mick Harvey w/ Amanda Acevedo @ Rojc, Pula, 14/6/2024

| 19/06/2024 | nina kc |

>> opširnije


cover: Dropkick Murphys @ Šalata, 12/06/2024

Dropkick Murphys @ Šalata, 12/06/2024

| 16/06/2024 | dora pavković |

>> opširnije


> chek us aut!
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net
> najawe [blitz]
  • 24/06/2024 > 26/06/2024 | zg, inmusic festival
    smashing pumpkins
    national
    hozier
    sprints
    gossip
    royksopp
    viagra boys
    sleaford mods
    the gaslight anthem
    bar italia
    dogstar
    idem
    bombay bicycle club
    astrid & the scandals
    >> najawa @ terapija.net
  • 24/06/2024 | zg, attack
    pržilica:
    pempti kasta
    sranje
  • 27/06/2024 | zg, močvara
    mitsko biće (srb)
    škofja loka (srb)
  • 27/06/2024 | zg, attack
    alambarda
    unidad ideologica
  • 28/06/2024 > 29/06/2024 | ri, korzo
    prostor exportdrva
    porto etno festival no. 8:
    ------------------
    kiril džajkovski (sjeverna makedonija)
    marina satti (gr)
    folklorni ansambl tempet (makarska)
    crne mambe (srb)
    folkatomik (ita)
    porto etno orkestar zorana majstorovića (ri)
    >> najawa @ terapija.net

>> sve blitz najawe


well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*