Cash'n'Carry Festival u svome jubilarnom 10. izdanju na istoj lokaciji u lijepom zelenom i šumskom ambijentu Jabukovca po običaju je ponudio niz otvorenih izložbi koje su se mogle razgledati po čitavoj zgradi ALU, te naravno, ono što je mnoge najviše zanimalo, nastupe nekolicine izvođača. Program je startao još popodne oko 14h, no ja sam zbog privatnih razloga i činjenice da sam dojahao s kompletnom porodicom bio u mogućnosti odgledati samo nastup S3NGS-a. Prije njih nisam uspio stići na nastupe PIŠTOLJ NA GUMENE METKE, DETOUR, SEINE...
Improvizirana pozornica samo za bubnjeve ovaj puta je bila pomaknuta više u stranu, onako iskosa tik do samog glavnog ulaza, odnosno ogromnog prolaza između dvije zgrade, leđima okrenuta ka točioniku gdje se slijevala piva Zlatni medo po popularnoj cijeni od 12kn. Ne znam kako su se prijašnji bendovi snalazili na ovom happeningu, no nevolja je bila u samoj konfiguraciji terena. Točno iza vođe S3ngsa, Emera bila je jedna rupčaga, prirodan neravan bent, udubljenje od neka dva pedlja dubine u koju bi stalo jedno 3-4 zidarskih tački zemlje, pijeska ili šodera i svako malo kad je htio poskočiti ili napraviti par koraka unazad morao je stalno paziti da se ne spotakne, prevrne, padne ili naravna si gubicu. U nekoliko navrata je rekao 'jebote, ubiću se zbog ove jametine'...
Nego, kako S3ngse nisam gledao, grijeh duše moje, još od promocije debi albuma "Moderno trijezan" iz Željezničara ujesen 2010., elem skoro dobre 4 godine, oni su prerasli u klasičan hit bend koji više nema mnogo toga s onim ranim statusom alternativnog rocka. Dakako, postavu su također odavno proširili s još jednim gitaristom, te sa dva pridružena člana - klavijaturistom koji priskače i s udaraljkama, te Brunom Perićem koji je recitirao stihove prilikom izvođenja skladbe "Fakin zrak".
Shodno hitoidno prilagođenom repertoaru, nizali su samo potencijalne uspješnice koje su rijetko uspjevale zaživjeti na našem eteru, dakako ne njihovom krivicom - od "Dođi", "Japan", "Od sada dobro ti je", sve do "Samo štetiti", "Na more" i "Zlatni padobran" s rijetkim ubodima u stare dane kada su još bili demo bend - "Discipline" ili "Univerzalke" koje su još jedine pjesme što samo tek prisjećaju na onu ranu post/new-wave retro energiju. Dolaskom drugog gitariste često pariraju podebljani dueti, a ne nikako kompaktni slojevi, Emer se ionako rijetko odvažuje na solaže i improvizacije, tako da su samo dobili jači gitarski 'šus'. Ali su zato u vokalnom pogledu napravili pravu malu revoluciju i gotovo svi pjevaju u bendu izmjenjujući arije i prateće glasove poput The Beatles. Odnosno, koliko su izgubili na dinamici i sirovoj energiji, toliko su dobili u vokalnoj raskoši premda se mora priznati da nisu osobiti pjevači, ali kada 3-4 grla zaore kanone, to je onda sasvim drugačija konfiguracija. Puno bogatija i slojevitija od samih performansa žica i palica.
Pred sam kraj su iznenadili s obradom "Lonely boy" The Black Keys na koju su zaplesali i oni koji su ih tek površno slušali. Obrada nije bila loše izvedena, ide to S3ngsima, te jasno pokazuju u kojem smjeru se gibaju. No, kako je vrijeme takvo kakvo jeste da mediji i eter ostaju gluhi i nijemi za našu scenu izraslu u drugoj polovici 00-te decenije 21. stoljeća, uostalom ne prate gotovo nikakva kurentna rock zbivanja osim ako se ne zoveš Psihomodo, Majke, Let 3, Pipsi, Urban ili Pivo, tako se dešavaju ovakve stvari da za S3ngs još uvijek zna tek šačica ljudi mada bend radi skoro cijelo desetljeće. Nekad su takvi bendovi s toliko staža već predstavljali veterane, a danas još uvijek nekome dođu kao otkriće ili 'nove nade'. Šteta jer S3ngs imaju sve potrebne komercijalne predispozicije i mnogo hit aduta koji nikako da zažive. Svirka im je odlična s puno zanimljivih detalja, zafrkancija i duhovitih ideja, zabavni su i vedri, te predstavljaju sam vrh domaćeg rocka, dakako, onog koji je sustavno pometnut negdje ispod poklopca u loncu kojeg nitko ne otvara.

I onda kada su završili nešto sitno prije 21h, na scenu su izašli CINKUŠI kao zvijezde večeri, ali naštimavali su se više od 40 minuta. Moj podmladak s kojim sam došao bio je vidljivo neurozan, spavalo mu se i morao sam, hoću-neću otići kući a da nisam čuo niti jednu njihovu pjesmu. Iduće godine ću morati napraviti radikalno drugačiji plan za dolazak na ovaj lijepi festival. Ili doći solo ili samo s klincem, a nikako sa boljom polovicom koja stalno nešto kvoca da je preglasno i koja, uostalom nema više strpljenja za događaj s nekoliko bendova, pa se radije muva okolo po šumi i galerijama. A ja s tim afinitetima ne dolazim na svirke.

horvi // 13/05/2014