Nastup Icinog Gone Bald nakon odrađene turneje po prostorima ex-Yu u KSET-u pobudio je poprilično dobro zanimanje, tako da je ovaj klub uoči njihovog nastupa ostavljao dojam solidne popunjenosti. Atmosferu uoči njihovog nastupa zagrijali su Tigrova mast, nevjerojatno ludi, otkačeni i šašavi trio koji je sastavljen od članova iz nekolicine zagrebačkih sastava, a u ovom formatu on im služi kao dodatni "ispušni ventil". Oni su doslovce pravi atak na centralni nervni sistem, ili ih se može voljeti ili mrziti, drugog nema. Glazba koju proizvodi Tigrova mast je neobična smjesa svega i svačega - od njima najmilijeg američkog noise zvuka, preko raznih inačica alternativnog rocka, sve do primjesa balkanskog folka kojeg vole ubacivati u svoje aranžmane. Njihove skladbe su instrumentalne sa čudnovatim aranžmanima gdje centralno mjesto dobiva frenetična ritam sekcija koju nadograđuje neobičan i lucidan klavijaturist Niko koji frenetično nabija po svojem mini-korgu i proizvodi vrlo šašavu kombinaciju bučnih melodija kojima imitira zvukove gitara, gramafonskih scratcheva, harmonika, sintesajzera i još mnogo toga. Sam Niko mi je nakon koncerta rekao da je njihov osnovni cilj probuditi "treće oko" i ako to ne uspiju, onda njihova glazba nije ispunila zacrtani cilj. Shodno tome vrijedi spomenuti i nekoliko naslova koje su odsvirali, a svi oni idu u prilog malo prije spomenutoj tezi: "Zlatni kalašnjikov", "Ko ide po selu, dobije po čelu", "Svinjska alka", "Otvorilo mi se čelo", "Pustinjski crvi", "Bzzzz", "Tehnika narodu", "Di sam bio jučer"... Ako se k tome spomene fantastičan bubnjar koji je te večeri prolio dobre 3-4 litre znoja u kojem je doslovce bio okupan i mokar poput kišne kabanice, onda je stvar oko njihovog scensko-glazbenog nastupa sasvim jasna. Ili, bolje da se približi, oni koji poznaju radove (i žive nastupe) Mamojebaca, Ruinsa, Zeni Geve i sličnih, znaju vrlo dobro o čemu se ovdje radi. Nakon poduže stanke od nekih 20-30 minuta, na scenu KSET-a izlazi Gone Bald i koncert otvaraju sa kompozicijom "Radius". Moram priznati da Icu (Ivica Košavić-vokal i gitara) nisam vidio dobrih 8 godina i zaista nemam pojma što se s njim zbivalo u međuvremenu, ali istovremeno se mogu pohvaliti da sam jedan od rijetkih (i sretnijih) ljudi koji su ga upoznali u njegovom mladom obliku ranih devedesetih kada je bio frontmenom kultnih Ha-Det-Bra i potpuno neprimjetnih Prsten. Posljednje informacije koje znam o radu Ice bio je njegov solo rad iz 1999. (kako se samo zvao? "Razorblade Jnr.", ako se ne varam...), a sa Gone Bald posljednji put sam se susreo 1998. u Križevcima kada su promovirali svoj bezimeni album sa tamnoplavim omotom kojeg je objavio 100% Recordings. Od tada do danas mnoge stvari u njegovom izrazu su se izmjenile, ali su i mnoge stvari ostale i razvile su se do te mjere da se o njemu danas govori kao o svojevrsnom underground rock stvaratelju koji ima svoj gard, stav i neprikosnovenu izvornu kreativnost koja ga izdvaja u moru utopljenika. Davne 1994. napustio je sve svoje tadašnje bandove i frakcije (Ha-Det-Bra, Prsten, Achtung Dichtung...) i otišao u Amsterdam gdje je proveo sve ove godine u potrazi za "boljom srećom", te je neprekidno stvarao glazbu, svirao, susretao se s mnogim glazbenicima, radio svašta da bi preživio i povremeno dolazio u ove naše krajeve da bi svojim poznanicima i zainteresiranoj publici dočarao svoj zvučni svijet. Njegov sastav Gone Bald s kojim radi već desetak godina u izmjenjenim postavama je ono što on zaista voli raditi, pa je tako ove večeri u KSET-u po vlastitoj izjavi ostvario najbolji "feedback" prilikom ove mini-turneje. Kompozicije koje su Gone Bald izveli ("Alacramyy", "Animals", "Hippies", "Ghost", "Yam", "Luliaby", "Serum"...) sadržavaju prvenstveno visoku dozu noise-rock nasljeđa u varijanti razvučenih sympho-rock skladbi koje imaju u svojoj odrednici mnoštvo gitarskih eksperimenata, avangarde i raznih glazbenih eskapada, ali one istovremeno nose i jedan sasvim noviji pristup - melodiozne harmonije i daleko mekše aranžmane od onih koje sam imao prilike čuti daleke 1998. godine. Ico je bez ikakvih poteškoća potpuno savladao teško gradivo gitarističke buke i njome danas vlada "kao svoj na svome" prelamajući žestoke sekvence i energični scenski nastup od 1000 tona kalorija sa lakšim i laganijim "light" motivima koji su odlično uklopljeni u glazbeni svjetonazor Gone Bald. Uskoro objavljuju novi album koji se ovih dana miksa i masterira, a po izjavi samog Ice, nadajmo se da će u igri biti i neki "veći" izdavač kojeg ovaj sastav treba i traži.
Sve skupa odlično od Ice, Gone Bald i šašavih Tigrova mast koje neki nisu mogli te večeri provariti. Puno energije, mladenačke žestine, nabrijanih distorzija (Steve Albini, The Jesus Lizard, Butthole Surfers, Sonic Youth, kasne Sexe i nikad dovoljno vitaliziranih Brujača), šašavih aranžmana (od Frank Zappe, Captain Beefheart do Šarlo akrobata, Melt Banana i Ruins), neurotičnih ispada (poput nekoliko dugačkih zvukova s korga kada se čekala piva!) i ne baš pretjerano oduševljene publike koja je očekivala tko zna što. Tulum? Urnebes? Ili ne daj Bože hitove? Ovo su ipak samo totalni underground sastavi. A cijelu priču o takvim sastavima stvaraju sami autori, a ona je prilično dugačka, bolna, puna muke, ali i velike želje za odgovarajućim "feedbackom" što su tek rijetki autori svjetske scene uspjeli ostvariti.
Ovo ipak nisu The Birthday Party, Big Black ili tuzemni Šarlo akrobata i novopečene Trobezove Krušne Peći - Viva Glorio pred kojima je sjajna i velika budućnost. Tigrova mast i Gone Bald su, kako god uzeli, samo mali underground sastavi. Nema druge. Niti treće. Sve dok ne naprave nekakav značajniji medijski proboj, a do tada ćemo svi skupa ostarjeti i onemoćati. A njihova umjetnost će ostati i poslije nas. I pitati ćemo se što smo to vrijedno spomena zaboravili. Šteta! Velika!

horvi // 26/04/2006